StoryEditor
KnjiževnostOTKRIVENI ZAVIČAJ

Krvlju poškropljena poruka poniženih: uz Radića, Tuđmana, Veselicu, Budišu... i Stojan Vučićević pripada svojevrsnom žanru zatvorske književnosti

Piše Siniša Vuković
18. srpnja 2021. - 11:46

Svojedobno je najzapaljiviji kritičar svega i svačega u našem javnom prostoru, žurnalistički mitraljezac Igor Mandić, bio konstatirao kako bi unutar hrvatske književnosti valjalo utemeljiti nekakav podžanr što bi u se okupljao literaturu nastalu u uzništvu i po zatvorima. Kao i mnoga ina u njega, ni ova ideja nije bez genijalnosti mješte baruta u metku iliti patroni učinjenoj u vlastitoj mu kućnoj intelektualnoj meštriji. Da, doista bi se moralo panoramizirati (ne antologizirati, već baš panoramizirati, jerbo strože uvjetovanje izbora, antologičarsko, odbacuje čak i ono što je temeljeno na dobrosti i ište samo ono izvrsno i izvanserijsko) onu literarnu građu što se pisala usakret, po zatvorskim zahodima na toaletnom papiru, ili je naknadno bila nastala gestom memoaristike i sjećanja nastalih na temelju autobiografskih fragmenata doživljenih u kakvoj katabuji pod ključem ili katancem.

Stojan Vučićević zacijelo je bio jedan od takvih martira unutar hrvatske književnosti; čovjek, koji bi, da nije preminuo sad već i pomalo davne 1989. godine, prije neki dan, na rođendan Miroslava Krleže, 7. srpnja bio proslavio svoj 80. rođendan. Ovako, gotovo da je jednako vremena mrtvac, koliko je godina i živ hodao po Zemlji.

Nenauživani života

Ta 1941. godina, osim kao međašni kamen u našoj povijesti, donijela je na svijet čak tri značajna pjesnika, od kojih se niti jedan neće nešto nauživati života. Milan Milišić iz Dubrovnika (koji je usve dan bio stariji od Vučićevića, rođen 6. srpnja), tragično je nastradao u svom domu 5. listopada 1991. uslijed bombardiranja velikosrpskog agresora za Domovinskog rata, a Željko Sabol iz Bjelovara u Zagrebu je preminuo mjesec dana prije Milišićeve pogibije. Vršnjak ovog trojca bio je i Tonko Maroević, koji je o svima njima izdašno i pisao, ali ih je on ipak nadživio dobrih tridesetak godina.

Nije slučajno bilo spomena o svojevrsnom žanru zatvorske književnosti, jer se dovoljno sjetiti Stjepana Radića i njegovih Uzničkih uspomena, ili Franje Tuđmana s memoarskom knjigom Petrinjska 13, a o Marku Veselici, koji je pola života proveo u zatvoru, ili Draženu Budiši da se i ne govori. Dobro, to je mogla biti politička publicistika, kao i radovi Bruna Bušića, ali Stjepan Đureković – koji je doslovce krvavo zatučen u garaži u Münchenu, uz ipak dočekanu pravomoćnu presudu zločinačkim nalogodavcima – barem je pokušavao pisati umjetničku romansijersku literaturu, ma, nažalost, bez većih estetskih dosega. U istu bismo vrstu mogli metnuti i Antu Pavelića, koji je također bio zatvaran i koji je pokazivao nešto literarnog talenta, pored onog gotovo nenadmašnog zločinačkog, izdajničkog i genocidnog. I Marko Polo je svoj Milijun napisao u đenoveškoj tamnici (dobro, diktirao ga je u pero Rustichellu iz Pise), dok je Aleksandr Isajevič Solženjicin na temelju svojih iskustava iz gulaga, gdje je također bez suda bio otposlan na robiju, opisao totalitarni komunistički mehanizam zla dovevši ga na najviše svjetske vrhove pozornosti.

Nestor hrvatske zatočeničke literature, ipak, bit će i ostati Vlado Gotovac: i kao simbol, i kao umjetnik, i kao svijeća koja "gori drito", kako bi kazao Ljubo Stipišić Delmata

Stojan Vučićević rođen je u Turkovićima na Popovu polju u Hercegovini, ali je odrastao u Metkoviću gdje se i odgojio, formirao i završio osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Zagrebu, ali je 1959. godine izbačen iz gimnazije, proglašen je hrvatskim nacionalistom, te je po surovoj komunističkoj špranci bez suđenja i osude upućen u zloglasni koncentracijski logor na otočiću Sveti Grgur, nedaleko od nadaleko "slavnijega" Golog otoka, gdje je u neljudskim uvjetima – bez elementarnoga humanističkog prauvjeta dostojnog ljudskog bića! – odsluživao kaznu u trajanju od 2. veljače 1960. do 27. kolovoza 1961. Vučićević je bio zubljonoša slobodarskih intencija koje su izgorjele u ognju te iste zublje, pa je i 1976. godine, opet zbog verbalnog delikta, u vukomeračkom kazamatu proveo punih 40 dana.

image
Stojan Vučićević
-----

Sljedećeg će se godišta po izlasku iz zatvora na Svetom Grguru uspjeti upisati na Filozofski fakultet u Zadru, na kojem će diplomirati jugoslavistiku, francuski jezik i književnost, kao i poljski jezik. U Splitu će biti urednikom glasovitog časopisa "Vidik", a u Zagrebu "Republike". Bavit će se i prevodilaštvom, što će uroditi prijevodom Mita o Sizifu Alberta Camusa.

Oslanjajući se na tradiciju pjesništva u nas, poglavito na Tina Ujevića i model vezanog stiha što su ga rabili mnogi, Vučićević je u prvim dvjema zbirkama (Greben, 1965. i Siga, 1966., obje tiskane u Zagrebu) pokazao pripadnost zavičaju i ovdašnjoj snažnoj lirskoj ukorijenjenosti: Kad raširim ruke i pogledam sjenu/ Malo sličim ptici, odveć mnogo križu/ Gle lađara snena gdje gata u pjenu/ A valovi mraka stalno ga sustižu (Boje). Krajolik, voda, stabla, biljke, vjetar, ptice… sve su to tematske čestice uspomoć kojih se čitav Mediteran slijeva u prostor Dalmacije između Cetine i Neretve, te se nemamo što preveć čuditi kako Vučićevićeva poezija korespondira s pjesništvom demijurgâ s prostora dične Poljičke Republike kojima su i simbolizam i nadrealizam vazda titrali u peru: Jure Kaštelana, Nikole Milićevića i Josipa Pupačića. Našlo bi se tu i korelativa s Petrom Gudeljom i Ivanom Grljušićem, ali je Vučićević odveć blag i mek, čak i prekoviše endemičan, eda bi otrpio čisto ogledavanje s pretvrdom poetskom granitnošću i karbonatstvom gromača i vrtača potonjih stvaralaca.Primijetit ćemo kod Vučićevića, baš kao i kod Pupačića, snažnu dominaciju likvidnog elementa: u svim stanjima, od rijeke i mora, do suza, krvi i znoja: Moja je ruka mrtvac (o, zar su pokreti važni)/ Ispod višnje u cvatu vratih se zlovoljan/ Nakon jake vatre najviše smo vlažni// Svijete iza vode nisi mi dovoljan…

Zbirku Čavli (1969.) objavio je Vučićević u Splitu, baš u nakladi "Vidika" iz koje su se razvili i odlepršali brojni splitski pjesnici. U njoj autor čini zaokret, te se potpuno okreće od dojakošnjega načina pjesnikovanja: odbacuje rimarij, lomi metriku stihova i preuzima forme pjesme u prozi i onih pisanih slobodnim stihom. Tom vanjskom oplatom pristaje na pomodarsku aktivu kakvu u to doba prononsiraju Tonko Maroević i Zvonimir Mrkonjić kao najistaknutiji predstavnici tadašnjega pjesničkoga glasa. Ono po čemu će Vučićević ostati po strani, i neće se kretati utabanim stazama i tek prokrčenim putevima, jest njegova duhovna komponenta umiješena od specifičnog pjesničkog srha, fundamentirana i fortificirana na biblijskoj motivici i općenito religijskim nadahnućima.

Cvijet, sunce svjetlost

Duž cijele zbirke ponavljaju se riječi cvijet, sunce i svjetlost, a onda se naslovna cjelina uobličuje i smiruje ovako: Ali na raspetu drvetu gdje se zemlja sa svjetlom onim kao snijegom iz kamenja spaja, samo drugu zemlju otjeloviti htjedoh. Jer, što je bila ako ne živa rana pod nebom mračnijim od predalekih zvijezda, zemlja ta iscrpljena mjestom na kojem u pjesmi prebivaš. Pogledaj samo novi svoj lik, more koje sve upija: siguran posve u skrajnju tišinu do koje si dospio, sada bršljanov list spram neba i list bršljana spram zemlje oblikuje mojim licem. I tanje od niti isprekidane koju mi čavlima udjevaš, pokazalo se svako moje oko:// Neću vas prepoznati nikad, odsutne ruke moje, svjetiljke zapaljene u svakoj četvrti srca dok se ne nalazim ovdje (Čavli, 3.).

Nigdje u svojem djelu Stojan Vučićević nije bio doslovan: ni patetično bugareći o društvu i sistemu čiju je zvjerskost prezirao u prvim knjigama, ali ni eklezijanski moleći u ovoj knjizi sa svetopisamskim izvorištima. Nesreće u životu, žalosti i frustracije nisu ga vodile u makulaturu osvetoljubivosti ili propagandu buntovništva, već u vrlo cizeliran i civiliziran lirski poj.

Sve su svjetske književnosti imale svoje moralne kraste, nazacijeljene vulnere iz kojih su se poput lave iz eruptiranog vulkana rigali bolni knjiški iscjedci izranjenih dušâ. No, malo će biti onih nacionalnih literatura unutar čijih polica stoje metri posloženih svezaka u mučnim uvjetima nastalih djela, pjesama ili romana, memoara ili dnevnika, kao što je to slučaj s našim stanjem hrvatskim. Monstruozan um, um koji se formira unutar dvaju malih mozgova – maloga i onoga još manjeg! – učinio je da baš u našem jeziku nastane literatura kakva onamo gdje vladaju Majka Priroda i dobri Bog ne mogu biti ispisani ni pod razno. Stojan Vučićević, baš kao i Vlado Gotovac i ini poniženi, bili su olovka tom pismu i toj blagoslovljenoj, krvlju poškropljenoj poruci.

item - id = 1113534
related id = 0 -> 636539
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. rujan 2021 09:36