StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

‘Jedna žena‘ fascinantna je knjiga. Pročitajte kako je Francuskinja Annie Ernaux škrto, na vrlo malo stranica ispričala svoj i život svoje majke

Piše Ivica Ivanišević
29. srpnja 2021. - 15:16

S Francuzima nikad ne znaš na čemu si. Ono što bi u nekim manje velikodušnim kulturama nazvali novelom, oni tituliraju kao roman.

Puno čitatelja stoga je razvilo neobičan refleks: čim opaze stranice s velikim marginama i krupnim fontom, pa još uvezane u tanušni svezak, pomisle kako je pred njima djelo nekog francuskog autora ili autorice.

Annie Ernaux (rođena 1940. godine) toliko je dosljedna u svom izboru jezgrovitog izričaja i sažete forme da kritika, čak ni u Francuskoj, više ne gubi vrijeme pokušavajući dati precizan i neporeciv odgovor na pitanje što ona ustvari piše, romane ili novele.

Svako njezino novo djelo jednostavno se krsti kao knjiga. Pa tako i "Jedna žena", izvorno objavljena 1987., a kod nas u svibnju ove godine u prijevodu Marka Gregorića.

image
Annie Ernaux dosljedna je u svom izboru jezgrovitog izričaja
AFP

Možda ste primijetili, iz godine u godinu i kod nas je sve više autora, jednako muških i ženskih, koji su s oduševljenjem otkrili mogućnosti jednoga žanra i potom mu se sa strašću posvetili.

Radi se o autofikciji, dakle, prozi koja i jest i nije memoarska, malo je dokumentarna da bi onda rado skrenula u maglovite predjele fantazije, koja se bavi istinom, premda je počesto dostiže osloncem na fabrikate i laži.

I premda bi netko mogao pomisliti kako je pretpostavka uspjeha u ovoj spisateljskoj niši vođenje uzbudljiva života, puno je važnije autorovo umijeće prerađivanja vlastitog iskustva u književni materijal. Ono presudno što se računa je, kao i uvijek, talent, a ne svakodnevica koja bubri i kipi od dinamičnih događaja.

Annie Ernaux tu vještinu predano brusi cijeli život. Sve njezine knjige imaju, u suštini, samo jednu temu: njezin život odnosno živote članova njezine obitelji. Ili bi ipak bilo točnije kazati kako imaju samo jedan sadržaj, jer je tema koje se provlače kroz njezine knjige podosta: odrastanje, ljubav (i preljub kao počesto neizbježna brend ekstenzija), brak, obiteljski odnosi, starenje, bolest...

image
AFP

Njezine osobne priče uvijek se, međutim, u jednome trenutku protegnu u širinu, situirajući osobno iskustvo u društveni kontekst te zrcaleći čitavo podneblje i epohu, barem u nekim bitnim svojstvima.

Jedna žena iz naslova autoričina je majka čiju priču Ernaux priča unatrag, od čina njezine smrti u domu za stare i nemoćne, gdje je dugo kopnjela pogođena demencijom.

"Sada imam dojam da pišem o majci kako bih ja nju donijela na svijet", ističe na jednom mjestu autorica, i dojam je ne vara. Ona uistinu porađa svoju roditeljicu, svjedočeći potom njezinom djetinjstvu, odrastanju, stupanju u brak, stvaranju obitelji, udovištvu, starenju i potom nestajanju.

"Ako je materinstvo utjelovljenje žrtve, onda je biti kćer krivnja koju je nemoguće okajati", glasovita je rečenica koju je napisao autoričin (posvojeni) zemljak Milan Kundera (još dok je bio češki državljanin).

Njezin smisao Annie Ernaux itekako može shvatiti, jer je i sama obilježena takvim iskustvom. Majka joj je potjecala iz siromašne obitelji i cijeli život se grčevito trudila – na sreću, s relativnim uspjehom – iskoračiti iz dodijeljene joj klasne uloge da bi svojoj kćeri mogla pružiti bolji, komforniji život. Iskorak možda nije bio bogzna kako velik, ali jest značajan: ona i suprug vodili su malu trgovinu i kafić, što im je jamčilo solidna primanja čak i u teškim vremenima.

No, žena zaokupljena preživljavanjem i njezina kći kojoj je htjela – i uspjela! – pružiti bolji život, pa je ova izrasla u sofisticiranu intelektualku, nikad se nisu uspjele čestito ni razumjeti, a kamoli zbližiti.

Konflikt među njima, makar i pritajeni, bio je osobito snažan u onim delikatnim godinama: "Dok sada pišem, vidim čas 'dobru', čas 'lošu' majku. Da izbjegnem to klackanje koje dolazi iz najranijeg djetinjstva, pokušavam opisati i objasniti kako se radilo o Drugoj majci i djevojci koja nisam bila ja.

Stoga pišem na što je moguće nepristraniji način, no određeni izrazi ('ako te nešto zadesi') ne mogu za mene biti apstraktni kao neki drugi (na primjer 'odbijanje tijela i seksualnosti').

Čim ih se sjetim, obuzme me isti osjećaj obeshrabrenosti kao kad sam imala šesnaest godina, te zamijenim, na tren, ženu koja je ostavila najdublji trag u mome životu za afričku majku koja drži ruke svoje djevojčice uvinute na leđima dok joj seoska babica odsijeca klitoris."

Cijeli život svoje majke i veći dio vlastitoga Annie Ernaux uspjela je zbiti između korica tankoga sveščića tako vješto, snažno i moćno da ti se mora činiti kako bi svaki dodatni redak bio goli višak koji bi knjizi samo naškodio, jer je ona ovako sažeta dosegnula svoju idealnu mjeru.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
03. rujan 2021 19:03