StoryEditor
Književnostsnažna pelegrinka

Đurđica Čilić, docentica i prevoditeljica, a s knjigom ‘Fafarikul‘ i književnica: Drvo iz naslova je domaće, a svoje, krhko, a snažno, drvo s karakterom

2. lipnja 2020. - 08:00
Đurđica Čilić: Priče su nastajale u mojoj svekolikoj opuštenosti, u manjku ambicija da se predstavim kao ona koja i sama piše. Neke su, unatoč tome, dobro ispale i nisam nezadovoljna  Ronald Goršić/hanza media

Vrijeme kućne izolacije zbog epidemije bilo je puno zdravstvenih izazova za polonisticu i prevoditeljicu Đurđicu Čilić, koja je u tim bolnim trenucima pribjegla društvenim mrežama. Na radost njezinih pratitelja na Facebooku. Dobili su priliku tako pročitati stihove sjajnih poljskih pjesnika, ali i živopisne male zapise iz svakodnevnog života koji mnogo govore o njoj – o odrastanju u Vitezu, o njezinim bakama, ljetovanjima, putovanjima, susretima s važnim piscima, bivšim ljubavima, svojoj djeci, susjedima...
Stotinjak tih priča je uz pomoć izdavačke kuće Disput ukoričeno pod naslovom "Fafarikul", a pogovor knjizi napisao je Sinan Gudžević. Iza naslova knjige sa zafrkantskim prizvukom krije se stablo koje Splićani zovu – pelegrinka.

Đurđica Čilić (45) rođena je u Livnu, diplomirala je na suvremenoj poljskoj književnosti, a magisterijem i doktoratom istraživala je poljske književnike Zbigniewa Herberta, Czesława Miłosza i Tadeusza Różewicza. Posljednjih 20 godina radi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje kao docentica drži kolegije iz poljske književnosti, prevođenja i teorije književnosti.
Piše stručne i znanstvene radove, književne recenzije, sudjeluje u stručnim skupovima, uređuje knjige, a mimo struke šira javnost mogla ju je zapamtiti i po nedvosmislenim stavovima koje je zastupala dok je bila članica Senata Zagrebačkog sveučilišta. Bila je jedina članica među njih 67 koja je glasala protiv dodjele počasnog doktorata predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću, također i protiv dodjele statusa professora emeritusa ocu premijera Plenkovića.

Nakon razrješenja na vlastiti zahtjev, javno je izrazila što misli o ideji da gradonačelnik Milan Bandić dobije počasni doktorat, a nedavno je na Facebooku, štiteći pravo ustanove u kojoj radi da sama izabere dekana, podržala kolegu prof. Nevena Jovanovića, kojega Senat, na prijedlog rektora Damira Borasa, nije potvrdio. Jasno je da Đurđica Čilić nema problema s iznošenjem drugačijeg mišljenja.

S ovom novopečenom književnicom razgovaramo o njezinoj prvoj knjizi, književnosti, Facebooku, poljskim pjesnicima, ali i o razlozima zašto je posebno vezana uz Split i Slobodnu Dalmaciju.

DRVO S KARAKTEROM

Zašto baš naslov "Fafarikul"?
– Odrasla sam u srednjobosanskom gradiću Vitezu, punom zelenila i okruženom šumovitim brdima, ali nikad nisam naučila imena drveća, osim svega nekoliko: kesten, breza, vrba. Fafarikul ne raste u Bosni, nego na Mediteranu, s kojim se svakom tko je odrastao među brdima događa ljubav na prvi pogled i traje čitav život. Fafarikul, iako je čest, po svojim je svojstvima nesvakidašnji: mediteransko je, a bjelogorično drvo, dakle krhko i osjetljivo, a s druge strane ima snažan korijen koji podiže asfalt i duboko se ukopava, ne da se otjerati s mora. Ima jako puno naziva, na svakom dijelu obale drugo ime, kao da je i na taj način pristalo prilagoditi se i biti dio sredine u kojoj živi. Dakle, fafarikul je drvo domaće, a svoje, krhko a snažno. I unatoč mnoštvu različitih naziva, drvo s karakterom.

U kakvim su okolnostima nastajale vaše "fejsbučne" priče?
– Moj fakultetski posao neodvojiv je od pisanja, pišem i predajem o drugim knjigama i piscima, prije svega poljskim. Dobar dio života provodim među riječima i riječi su mi važne. Mogućnost da uz njihovu pomoć artikuliram neka svoja stanja, emocije, prošle ili trenutne događaje uvijek je postojala, ali nije me opsjedala. Priče su nastale iz nehata, da tako velim, u svoju obranu pred onima koji misle da su mogle biti i bolje, dorađenije, domišljenije. Nastajale su u mojoj svekolikoj opuštenosti, u manjku ambicija da se predstavim kao ona koja i sama piše. Neke su, unatoč tome, dobro ispale i nisam nezadovoljna. Da jesam, ne bih ih ni kačila na zid na Facebooku, a kamoli ukoričila.

Doživljavate li Facebook kao mjesto "razgovora" i razmjene mišljenja, kao informativni punkt, mjesto za promociju? Ili?
– Okoristila sam se Facebookom jer me je povezao s ljudima fizički mi jako udaljenima, a s kojima dijelim isti jezik, interese i naklonosti: u Bosni, Srbiji, Istri, Slavoniji, pa čak i u Zagrebu, jer iako sam tu četvrt stoljeća, ne poznajem sve ljude čiji me rad zanima i impresionira. Facebook mi je pomogao da organiziram neke humanitarne akcije i da u nekima sudjelujem, da promoviram poljsku poeziju i otkrio mi druge koji pišu, prevode, fotografiraju, sviraju ili rade nešto društveno korisno, što me potiče da ni sama ne budem pasivna.

RAZUMIJEVANJE S BEKIMOM

Emotivnim postom među prvima ste reagirali na smrt bosanskohercegovačkog pisca Bekima Sejranovića. Koje biste još pisce iz toga kruga izdvojili?

– Volim bosanskohercegovačku književnost, imponira mi to što se žilavo opire podjeli na tri različite književnosti, iako znam da centri moći, koji su u sva tri slučaja otvoreno ili prikriveno nacionalistički, to uporno nastoje. Književnost je nesvediva na taj reduktivni rakurs, odnosno, ako je svediva, onda je ona dekor, i to loš. Sjetimo se Ive Andrića: Hrvat, katolik na beogradskoj adresi koji piše ekavicom, a najbolja je njegova književnost o Bosni u tursko doba. Ili veliki autori Ferida Duraković, Marko Vešović i Semezdin Mehmedinović.

Ili, spomenuli ste – Bekim Sejranović, koji je pisao na jeziku mog djetinjstva, o sredini vrlo sličnoj onoj u kojoj sam i sama odrastala. Bekima sam jako dobro razumjela na svakoj ravni njegova pisanja, na svim elipsama njegova fizičkog i metafizičkog lutanja iako nikad nisam uživo razgovarala s njim. Mislim da to potvrđuje podzemni ili, bolje reći – nadzemni nivo na kojem suvremena bosanskohercegovačka književnost živi i koja će trajati, za razliku od svih dnevnopolitičkih podjela i umjetnih razvrstavanja.

S obzirom na to da ste prevoditeljica i docentica, je li ovo početak nove, treće karijere?
– Uporno se pravdam da nisam književnica jer postoje ljudi koji sve svoje radno, pa i slobodno vrijeme, trud i talente ulažu u književni rad i imaju ozbiljne i respektabilne rezultate. Moje je pisanje izletničko. Prevođenje me više zanima i njemu sam posvećenija jer ono traži neku vrstu diskrecije, samozaborava i podređivanja drugom: tekstu i autoru. To je odlična vježba za kroćenje ega, a istovremeno golem užitak prepuštanja tekstovima kakve sama nikad ne bih znala napisati.

Kako odabirete koje ćete pisce prevesti na naš jezik? Prevodite li prozu?

– Prevodila sam i prozu, na primjer Olgu Tokarczuk i Bronku Nowicku, ali već imamo sjajne prevoditelje poljske proze i nije bilo potrebe da se i ja guram među njih. Kad prevodim poljske pjesnike, prevodim one koje volim, čiji tekst osjetim u jagodicama prstiju pa mi ti prijevodi cure van s lakoćom. Nakon što prevedem pjesmu, osjećam da sam učinila nešto dobro i za druge i za sebe. Netko se drogira, netko kupuje skupe stvari, ja prevodim.

Uskoro će upisi na fakultete, koliki je interes mladih za studij poljskog? Što je vas njemu privuklo?
– Iako smo jedini studij polonistike u zemlji i jedan od najboljih u regiji, većina naših studenata upisuje polonistiku slučajno, ali u pravilu se na studiju zaljubljuju u poljsku kulturu i književnost. To se i meni dogodilo. Osiguravamo studentima mogućnost da tijekom studija barem jedan semestar provedu na nekom od poljskih sveučilišta, i oni se otamo vraćaju polonizirani za čitav život.

POLJACI VOLE UMJETNIKE

Imate li uzore među prevoditeljima s poljskoga jezika?
– Ima nekoliko jako dobrih prevoditelja s poljskog, ali spomenut ću sad samo jednog, jer više nije živ: Zdravko Malić. Iako je prevodio i prozu, njegova antologija poljske poezije "Gost u kući" najbolje pokazuje kakav je prevoditeljski meštar bio, koliko je bio vješt u toj selidbi poezije, koja je najsofisticiraniji oblik upotrebe jezika, iz poljskog u svoj jezik.

Što vam je najdraže u Poljskoj, u koju redovito odlazite? Što vam smeta?

– U Poljskoj sam polonistica i to mi je tamo jedini identitet. Nikad u Zagrebu nemam toliko vremena za čitanje kao tamo. Kad stignem u Poljsku, oslobođena sam svojih svakodnevnih zagrebačkih uloga, a i uvijek tamo doputujem prije svojih demona i onda poletna upijam i prigrljujem sve što mi nova privremena svakodnevica daje. Kad me sustignu demoni, vraćamo se zajedno kući i živimo u mirnom suživotu do mojeg sljedećeg bijega. Ono što mi smeta aktualna je desna vlast u Poljskoj, ali vlasti dolaze i padaju, pa će tako i ova, a poljska kultura traje i odolijeva dnevnoj politici jer je uvijek bila bolja od nje.

Koliko se u Poljskoj čitaju naši pisci?

– Poljaci vole Balkan i balkansku kulturu, odnosno tu mješavinu različitih kultura koju bismo i mi trebali vidjeti kao svoju prednost, a ne teret, jer nas puno više obogaćuje nego što nas lišava nekog specifičnog, "umivenog" identiteta. Poljaci prevode i nagrađuju Miljenka Jegovića, jako su popularne Dubravka Ugrešić i Vedrana Rudan. Pozivaju naše autore na festivale, objavljuju antologije suvremene hrvatske drame, pišu studije o našoj književnosti. Mnogima ovdje smeta to što nas, južnoslavenske narode, još uvijek doživljavaju kao jednu cjelinu, ali to samo govori o našem narcizmu malih razlika, a ne o njihovoj površnoj perspektivi.

Vole li Poljaci svoje pjesnike, pisce, umjetnike?

– Kad je 2012. godine umrla Wisława Szymborska, sve su poljske dnevne novine, neovisno o tome kojoj strani političkog spektra pripadaju, imale crno-bijelu naslovnicu s njezinom fotografijom, svi su joj mediji, državni i komercijalni, posvetili veći dio svojeg sadržaja. Na fasadama zgrada ispisani su stihovi poljskih pjesnika, škole i ulice često nose imena poljskih umjetnika. Iako i tamo mladi umjetnici često žive od stipendije do stipendije, od granta do granta, neka temeljna financijska i infrastrukturna baza puno je snažnija nego kod nas i onda je jasno da će iz takvog supstrata niknuti visokokvalitetni autori u svim umjetničkim poljima.

Što trenutno prevodite?

– Kad mi je neka osoba draga ili važna, prevedem joj pjesmu. Katkad s ljudima tako komuniciram i ostvarujem bliskost koja biva intenzivnija negoli ona uživo, pa često nešto prevodim i "objavljujem" samo jednoj osobi. Osim toga, zadnjih dana malo sam više prevodila Czesława Miłosza i Zbigniewa Herberta jer sam se bavila njima i onda sam dijelila te prijevode na Facebooku jer nije fer da samo ja uživam u toj poeziji.

Planirate li promociju knjige u Splitu?

– Knjigu ću rado promovirati u Splitu ako bude prilike. Split mi je drag intimno, tu su se vjenčali moji roditelji; tu me je mama dovela kad sam imala devet godina i onda sam ja to isto učinila sa svojom kćeri kad je napunila devet; ime sam na neki posredan način dobila po Hajdukovu igraču Jurici Jerkoviću; tata je godinama radio u Slobodnoj Dalmaciji i bio je jako sretan u toj redakciji, gdje je dočekao i penziju. Bude li barem jedna splitska čitateljica – ili čitatelj – zainteresirana za promociju, bit će mi to dostatan razlog da dođem.

Izdvojeno

14. kolovoz 2020 17:10