StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Djelo po mjeri tugonostalgičara

Piše Ivica IVANIŠEVIĆ
4. srpnja 2020. - 17:06
WIKIPEDIA

Françoise Sagan započela je spisateljsku karijeru s nepunih devetnaest godina, objavom romana "Dobar dan, tugo", koji je gotovo preko noći postao (i sve do danas ostao) globalna uspješnica. Netko zločest (ili samo netaktično iskren) mogao bi tome dodati opasku kako je Françoise Sagan i zaključila spisateljsku karijeru s nepunih devetnaest godina.

Naime, premda se sljedećih pola stoljeća bavila isključivo književnim radom, ostavivši za sobom zamašan opus (od dvadesetak romana, desetak drama, tri knjige sabranih kratkih proza, podosta svezaka memoaristike i dijaristike...) nikad nije uspjela ponoviti, a kamoli nadmašiti uspjeh prvijenca. Danas vjerojatno postoji priličan broj ljudi koji čvrsto vjeruju kako je gospođa Sagan dovijeka ostala one hit wonder, iako se više nego pristojno naradila, ne želeći dopustiti samoj sebi da živi na staroj slavi. Koja ju je, mimo njezine volje, stalno sustizala.

I danas – baš kao i onda, kad je knjiga predstavljena – uistinu impresionira umijeće djevojke koja je tada tek prestala biti djevojčicom, da stvori tako nesvakidašnje, slojevite karaktere i ukomponira ih u dramu koja će propitivati cijeli niz provokativnih koliko i vječnih tema, u rasponu od sukoba generacija do moralne ambivalencije hedonizma. Vrijedi ukratko podsjetiti na sadržaj djela, ako ima onih kojima je libar do sada uporno izmicao ili su ga čitali tako davno da im je priča u međuvremenu ishlapjela.

Sedma i deveta umjetnost

Dakle, u vili na francuskoj rivijeri odmaraju se pedesetogodišnji Raymond, imućni udovac i ženskar, Cécile, njegova sedamnaestogodišnja kći, i Elsa, njegova nova, besramno mlada ljubavnica. Za divno čudo, taj trojac živi skladno, bez uzajamnih prigovaranja. Cécile ne drži prodike ocu zbog njegova osebujnog erotskog života, a on zauzvrat njoj dopušta da se bavi čime god želi, niti ne pokušavajući preuzeti ulogu dominantnog oca.

Taj sklad rasprsnut će se u tisuću komada dolaskom Anne, bivše prijateljice Raymondove supruge u koju će se on neutješno zaljubiti. Taj obrat neće ojaditi samo prevarenu Elsu, nego i Cécile, jer će djevojka vrlo brzo shvatiti kako se Anne uživljava u ulogu zamjenske majke koja u svoje ruke želi preuzeti sve konce njezina života. Što se dalje događalo, je li Cécile uspjela izmaknuti željeznome maćehinskom stisku, to ću skrupulozno prešutjeti da vam ne bih kvario gušt.

Golemom uspjehu romana "Dobar dan, tugo", sasvim sigurno, pomogla je i njegova filmska adaptacija (snimljena 1958., četiri godine nakon izlaska knjige) u režiji Otta Premingera s neodoljivom Jean Seaberg u ulozi Cécile, te Davidom Nivenom i Deborah Kerr. Šezdeset godina kasnije dobili smo i stripovnu inačicu ovog klasika, u izvedbi Frédérica Rébéne, koji je potpisao i adaptaciju teksta i crtež (hrvatski prijevod imamo zahvaliti Sandri Karić).

Prattovska suzdržanost

Znamo li da se radi o autoru koji baš i nije prva mladost (dapače, stariji je čak i od Raymonda, jer je rođen 1965.), razložno je upitati se što ga je privuklo predlošku koji je trajno obilježen mladalačkom dobi autorice. Vjerojatno činjenica da su iza njega dvije (od ukupno tri) životne etape u kojima se zna dogoditi da prevlada samoživi poriv za ugađanjem sebi samome, makar i na štetu drugih.

To obično ide u paketu s adolescencijom, krizom srednjih godina i dubokom starošću (koju gdjekad znaju obilježiti samosažaljiva gorčina i pizma). Rébéna se dvotrećinski i na vlastitoj koži upoznao s tim fenomenima, pa u priči o dvije samoživosti koje se međusobno sudaraju i iskre, pliva kao riba u vodi. On je vješt, dakle, škrt, ali funkcionalan pripovjedač koji je svoj vizualni stil podredio zahtjevima naracije. "Dobar dan, tugo" lako je zamisliti kao predložak po mjeri Guida Crepaxa, rafiniranog erotičara koji je uvijek održavao kreativnu napetost između crteža visoke stilizacije i posvećenosti detaljima. Rébéna je, pak, izabrao prattovsku ogoljelu suzdržanost koja sjajno korespondira s odnosima između junaka, zaključanih u vlastite svjetove i nespremnih da o svojoj intimi otvoreno progovore.

Premda nije ropski slijedio sve rukavce izvornika, nego si je dopustio slobodu da roman tu i tamo "dohrani" vlastitim idejama, on, međutim, nije podlegao danas tako raširenoj strasti među kazališnim, filmskim i drugim adaptatorima koji se trude biti pametniji od originalnih autora, pa njihova djela običavaju temeljito ispreturati dodajući im slojeve i značenja koja (s ozbiljnim razlogom) nikada nisu imali. Rébéna ne polemizira sa Sagan, nego joj džentlmenski služi, i na tome mu demodiranom, ali skrupuloznom izboru ovaj recenzent skida šešir.

Izdvojeno

13. kolovoz 2020 14:19