Danas je u Zagrebu u devedesetoj godini preminuo istaknuti hrvatski kazališni redatelj, dramaturg i profesor Božidar Violić.
Rođen u Splitu 1931. godine, gdje je bio pripadnik glasovitoga nagrađivanog gimnazijskog razreda, Violić je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao romanistiku, a na Akademiji dramske umjetnosti režiju. Od 1959. do 1972., kao deklarirani gavelijanac, stalni je redatelj u Dramskom kazalištu "Gavella", a od 1958. do 1977. bio je profesor glume i kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti.
U Violićevoj redateljskoj biografiji, koja broji osamdesetak dramskih i opernih predstava, nalaze se značajne kazališne režije, ponajviše "Mirisi, zlato i tamjan" Slobodana Novaka, u vlastitoj adaptaciji romana koja je od 1971. desetljećima bila na repertoaru Teatra &TD s Marijom Kohn u ulozi Madone, koja je stalno u krevetu, okrenuta leđima publici.
Iz zlatnoga doba splitskoga teatra pamte se njegove režije kao što su "Svečana večera u pogrebnom poduzeću" Ive Brešana, koja je godinama punila HNK, Moliereov "Don Juan" i Puccinijeva "Tosca". Poslije je uspješno režirao i "Svećenikovu djecu" Mate Matišića.
Kao redatelj Violić je bio poznat po režijama starih hrvatskih dramskih tekstova poput "Ljubice" Augusta Šenoe, "Tri farse" Nikole Nalješkovića ili "Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine" Marina Gazarovića.
FILMSKI SCENARIST I PISAC
Ali Violić paralelno potpisuje režiju praizvedbi i premijera i suvremenih hrvatskih tekstova kao što su "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" Ive Brešana, "Sokol ga nije volio" Fabijana Šovagovića, "Adagio" Lade Kaštelan, "Galilejevo uzašašće" Antuna Šoljana, "Smrt Stjepana Radića" Tomislava Bakarića kao ili "Sinovi umiru prvi" Mate Matišića.
U povijesti hrvatskoga kazališta pamte se i Violićeve režije Molièrova "Tartuffea", Büchnerove "Dantonove smrti", Beckettove "U očekivanju Godota", Pirandellova "Henrika IV.", Shakespeareove "Vesele žene windsorske" i "Richarda III.", Calderónova "Život je san" i drugih.
Kao uspješne operne režije navode se Offenbachove "Hoffmannove priče", Mozartov "Figarov pir" i Bersin "Oganj".
Za filmove Ante Babaje Violić se, naravno uspješno, okušao i kao scenarist filmova"Nesporazum", "Lakat kao takav", "Carevo novo ruho", "Breza" te "Mirisi, zlato i tamjan".
Kao redatelj intelektualac objavljivao je i teatrološke oglede. Njegova knjiga "Lica i sjene" iz 1989. nakon 15 godina doživjela je drugo izdanje, dok je "Ispriku: ogledi i pamćenja" objavio 2008. godine.
Naravno ni nagrade ga nisu mimoišle: Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo dobio je 1994. godine, a Nagradu za životno djelo Hrvatskog glumišta 2008..
Bio je u braku s teoretičarkom književnosti i ministricom kulture Andreom Zlatar Violić.
