StoryEditor
Kazalištenajbolja prošlost

Ivica Restović, prvi čovjek HNK Split u zlatnim osamdesetima: Imali smo najbolju Operu, Borisa, Gendu, Zdravku i Zoju, gostujuće redatelje i glumce 

Piše Sandro Pogutz
27. ožujka 2020. - 08:03
Ivica Restović : Svaka politika živi od zaborava. Zašto se to mora proširivati na kulturu – ne znamJADRAN BABIć

Bilo je već prošlo dosta vremena otkako je završila intendantska era Ivice Restovića u HNK-u Split osamdesetih godina, kad mu je stigao neočekivan poziv. Odavno se on bio posvetio poslu u svojem odvjetničkom uredu, bez ikakve mogućnosti da se u novom političkom okruženju vrati na neku poziciju u kulturi, pa ovakvu zamolbu svakako nije očekivao.

– Zvoni mobitel, vidim – nepoznat broj. Napokon se javim, inače se ne javljam na nepoznate brojeve... Božo Biškupić! Bio je tada ministar kulture, a bila je još, kako da kažem, tvrda politika HDZ-a. No, on kaže: “Nemojte me, molim vas, odbit, ja bih volio da mi budete član odbora... ili vijeća... Splitskog ljeta.” Pristao sam. Uslijedio je sastanak u Ministarstvu kulture. Tadašnji intendant HNK Split bio je Milan Štrljić, koji je ministru donio knjige – jednu o Ljetu, drugu o kazalištu. Biškupić ih nije ni otvorio i upitao ga je: “Ima li Ivice unutra?” Štrljiću nije bilo ugodno, počeo je tražiti neko opravdanje zašto nisam spomenut, a Biškupić mi kaže: “Pitao sam to jer sam znao da vas nema, pretpostavio sam.” Poznavao sam ga otprije kao čovjeka koji se bavio kulturom, nisam ga poznavao kao ministra i nismo bili bliski, ali bio je korektan. To vam je to – svaka politika živi od zaborava. Zašto se to mora proširivati na kulturu – ne znam. To je jednostavno tako. A sad... sve je manje ljudi koji pamte to vrijeme i kojima je to vrijeme nešto značilo...

Prisjeća se Restović te zanimljive epizode dok u njegovu odvjetničkom uredu “evociramo uspomene” na razdoblje u kojem je s ekipom sjajnih kazališnih ljudi gradio zlatnu eru HNK Split, koja pak u službenoj povijesti ovog teatra otkako je “mlade demokracije” – ne postoji. Ni u knjigama, ni na www.hnk-split.hr, iako se njezini jasni, ipak nezameteni tragovi, mogu pronaći u novinama toga doba i arhivu samog Kazališta: programske knjižice, sjajne Verzottijeve fotografije, a ne fali ni živih svjedoka. Restović je, naravno, krunski.

– Kad ponekad razmišljam o tom vremenu, sjećam se da sam došao u taj teatar 1980., kad je on stvarno bio provincijsko kazalište. Taman sam kao direktor vodio završne radove na obnovi zgrade, a gledao sam predstave još u tadašnjem kinu “Split”. Bilo je to dosta tužno. Naročito kad biste to pogledali iz zagrebačke perspektive, a ja sam bio došao iz Zagreba. Prijatelji su mi bili Vjeran Zuppa i Nikša Gligo pa sam stalno bio u “Teatru &td” iz tih Vjeranovih vremena i nešto sam, kao pravnik, znao o kazalištu.

image
‘Čovik, zvir i kripost’ s genijalnim Borisom Dvornikom punila je kazalište. I blagajnu
HNK SPlit

Vaši prijatelji svakako su imali snažan utjecaj na to što ste radili...

– Zuppa mi je dosta pomogao u početku, kad mi je rekao: “Pazi, to je jedini teatar u gradu, dakle mi moramo raditi repertoar tipa ‘za svakog ponešto’, ali moramo držati visok standard. I repertoar jest bio takav. Imali smo briljantnih dijalektalnih predstava. Kad sam ja odlazio, bio sam siguran da su u tom teatru usvojeni neki standardi i da će to funkcionirati i dalje.

Oh, kako ste se prevarili!

– Nevjerojatno je kako se sve brzo pokvarilo. Imam u sebi neku tugu kad se sjetim kako je sve to tako brzo dovedeno u pitanje. Prvi put sam se time ozbiljnije pozabavio, retrospektivno, kad je na čelo HNK Split došla Mani Gotovac. U moje doba mi smo radili između 350 i 400 izvedbi godišnje, bilo je uvijek više izvedbi nego dana u godini jer smo, na primjer, istodobno izvodili operu u Splitu, a gostovali s dramom u Zagrebu. Kad je došla Mani, oni su imali manje od sto izvedbi. Čekaj malo, ajmo vidjeti u čemu je tu problem...

Je li razlog za takve brojke baš u samom teatru ili i u kontekstu? Možda se u vaše vrijeme izdašnije izdvajalo za kulturu?

– Ja mislim da je novca, realno gledano, sada više nego što smo ga imali tada. Međutim, ja nisam imao ograničenja u njegovu korištenju. Meni nije Grad iz proračuna slao novac za plaće, vodu i struju, pa onda toliko i toliko za program. Ne, novac je išao preko Samoupravne interesne zajednice za kulturu, tamo je to vodila Tanja Pavić...

Pratio sam “sektorski” SIZ za kulturu u to doba, dolazio sam na te sastanke kao vrlo mlad novinar i uvjerio se da ste vi tamo bili apsolutni suveren, vodili ste glavnu riječ – prvo HNK, a onda sve ostalo...

– Ali, mi smo dobro gospodarili tim novcem. Nije bilo mjeseca da mi ljudi nisu govorili da povećamo plaće, jer ih je velika inflacija brzo “jela”. Ja sam odgovarao da ćemo imati plaću samo dok imamo program. Ako nema produkcije, nema ni plaće. Ja sam tada čak došao s tezom da treba subvencionirati gledatelja, a ne teatar. Pa idemo vidjeti koliko taj kulturni proizvod košta. Na 400 izvedbi sigurno puno manje nego na sto.

image
Zdravka Krstulović, još jedna od splitskoga ‘dream teama’ osamdesetih, u ‘Gorkim suzama Petre von Kant’
HNK SPlit

Dobro, ali nije sve bilo ni u količini novca ili izvedbi, ipak se brzo dogodio kvalitativni iskorak u HNK-u.

– Bilo je tada i neko sretno vrijeme za kazalište u Hrvatskoj...

Dobro, ali ne govorimo samo o Hrvatskoj, kod vas su radili najrelevantniji jugoslavenski kazališni ljudi, dolazili su iz većih kulturnih centara. Kako ste ih uspjeli animirati da dođu?

– Istina, dolazili su ne samo iz Zagreba, nego i iz Beograda, Ljubljane, Sarajeva... Ali, to je ponovno bilo krenulo od pitanja kako složiti repertoar u jednom gradu gdje moraš imati što više premijera. Jer je jedini. U Zagrebu ne moraš jer ima više kazališta. Mi smo godišnje znali u sezoni i na Splitskom ljetu imati tri-četiri operne produkcije, dvije baletne, a čak i do dvanaest dramskih produkcija. Drama je ipak ta koja nosi... Morao si nekom koga zanima kazalište u ovom gradu osigurati da može barem jednom mjesečno doći na predstavu. Ako nemate novih predstava, teško je to održati. I kad puno radiš, onda si u kondiciji, a to nosi rezultate.

Kako su se ansambli nosili s tolikom produkcijom?

– Meni je pokojni Boris Dvornik znao imati 25 izvedbi mjesečno. Mislim da su Josip Genda i Zdravka Krstulović u nekim mjesecima imali i više od 30 izvedbi, pa Zoja Odak... Ali, oni su na taj način svi bili u formi. Uz njih su onda, logično, počele rasti i nove generacije.

Tako je, pokrenuli ste i Dramski studio, koji je preteča onoga što danas imamo na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

– To smo napravili kao pripremu za akademiju. Nenad Srdelić je, na primjer, iz te prve generacije glumaca koje smo ovdje pripremali pod vodstvom Marina Carića, pa su odavde išli na akademije po Jugoslaviji... Kasnije Milan Pleština, mnogi od njih...

Senka Bulić, Siniša Popović, Joško Ševo...

– Da, oni su bili prva generacija. Pazite, kazalište mora imati pojedinca koji ti može nositi predstavu. Možeš imati sasvim solidan ansambl, ali ako nema jakog protagonista – nema uspjeha. Imali smo nekoliko pravih kazališnih zvijezda. Trudio sam se da u svaku predstavu dođe netko od njih, izvan Splita. Redatelji naročito. Ako je predstava zanimljiva, ako je zanimljiv redatelj – doći će i glumac. I to je zapravo održavalo interes oko ovog kazališta. Svaki put si imao što vidjeti. Inače bih vlastite glumce potrošio jako brzo, publika bi ih se zasitila.

image
Bućanov plakat za ‘Hrvatskoga Fausta’, još jednu važnu predstavu HNK Split iz osamdesetih
Darko Tomaš/hanza media

Uostalom, tako bi dobili jaku konkurenciju na domaćem terenu s kojom bi se morali nositi.

– To da i ne govorim. Sjećam se – Josip Genda je prvu ulogu imao kad sam ga gledao još u kinu “Split” – držao je neki građevinski alat, pneumatsku bušilicu, to mu je bila jedina zadaća u predstavi, mislim da ju je režirao Ante Jelaska...

Kad ste već spomenuli Jelasku... Postigli ste optimalnu mjeru između modernijeg, suvremenog teatra i vrlo zanimljivih pučkih, ambijentalnih predstava. I Mani Gotovac je razmrdala HNK kad je stigla u Split, ali moglo joj se zamjeriti da je odveć otišla u eksperiment.

– Mani je bila sjajna kad je došla u Rijeku, kao da joj je splitski mandat bio nekakva priprema za to, proba... Ovdje je, uostalom, bila došla i u jednom svojem težem životnom trenutku...

Ne samo ona, kao da je i Ivica Buljan ovdje imao trening za prave stvari koje će uslijediti za njega u Ljubljani, sada u Zagrebu.

– Na Buljana me je, dok je još bio student, upozorio pokojni Petar Brečić, kritičar koji će potom biti i direktor naše Drame: “Ima jedan dečko koji je bolji od mene.” I tako je Buljan počeo pisati kritike. Kasnije, kad se već razvio u kazališnog redatelja, upitao sam ga kako se on našao u svemu ovome, a do kraja srednje škole živio je u Sinju. On mi je rekao: “Iz gimnazije sam dolazio u HNK na svaku predstavu.” Ne možeš znati na čije si sve živote utjecao time što radiš.

Lijep primjer. Tko zna bi li se inače “navukao” na teatar u svojim formativnim godinama. A što, gledajući repertoarno, držite vrhuncima tog svog razdoblja od 12 godina u HNK-u Split?

– Senzacionalna predstava bio je Ristićev “Hamlet” sa Šerbedžijom. Dosta je posla napravio Paolo Magelli... Nitko ne zna da sam ga ja doveo iz Srbije u Hrvatsku. Prvo je ovdje radio “Nabucca” na Peristilu. On je u Narodnom pozorištu u Beogradu režirao “Ribarske svađe”. Tada sam čuo za njega i išao gore da ga dovedem ovdje. A Zuppa me je 1986. nagovorio da Magelli dođe u Zagreb režirati program otvaranja Univerzijade. I tako je i ostao u Zagrebu.

Je li Brešanova “Svečana večera u pogrebnom poduzeću” bila najveći uspjeh u vašem mandatu? Sjećam je se kao velikog hita.

– Što se tiče gledanosti – da. Režirao ju je Boško Violić tri mjeseca, a sva ta tri mjeseca Ivo Brešan sjedio je tu u teatru i pisao, intervenirao. Nakon svake probe oni su zajedno pisali.

Fascinantno je slušati tko i kako je tu sve radio... Mate Matišić je kao početnik imao kod vas izvedbu svoje drame “Bljesak zlatnog zuba”, isto jako uspješne...

– Imao je praizvedbu ovdje, da. Marin Carić, koji je vodio Dramu i na njemu je veliki dio zasluga za uspjeh koji smo postigli, imao je jako mnogo strpljenja s mladim ljudima. Šteta što je tako prerano umro.

Ostavio je snažan trag i kao “kućni” redatelj i kao šef Drame, ali niste u teatru zapustili ni Operu. Kakvo ste tu stanje zatekli kad ste došli?

– Tada je šef Opere bio Bere Vuletin. Sjajan čovjek, ali ne za prvu poziciju. Ubrzano sam razmatrao što ću... Vuletin je i dalje bio na tom mjestu, direktor glazbenog programa, a onda mi je došao Vjekoslav Šutej, ali ne on sam – uz njega su ovdje radili i Nikša Bareza i Loris Voltolini. Takvog sastava, uvjeren sam, nema danas ni u Europi na jednom mjestu.

Da ne govorimo i o marketingu, plakatima Borisa Bućana... čitav paket. Bourek je jedne sezone dizajnirao programske knjižice. Malo sam kopao po arhivi HNK prije ovog razgovora i to me je iznenadilo – potpuno sam bio zaboravio.

– Mnogo toga se zaboravilo. Radio je plakate i Gorki Žuvela, ali on ih je radio na dosjetki, to mene nije zadovoljavalo. Zato sam se obratio Mihajlu Arsovskom, koji je radio za “&td”, ali njemu se nije dolazilo ovdje pa me je on uputio Bućanu.

Bućanu se taj angažman naročito isplatio jer su mu ti plakati ušli u svjetske antologije.

– On mi je došao s idejom možemo li napraviti šest plakata formata B2. To košta, ali mi smo to napravili. To vam je ta priča o tome kako raspolažete novcem...

image
Vjekoslav Šutej, dirigent globalnog dosega karijeru je razvio 80-ih u splitskom teatru 
arhiva hanza media

Sjećam ih se s plakatnih mjesta po gradu, ne samo kraj HNK, fascinantno su izgledali.

– Da, napravili smo 25 okvira i postavili ih po gradu. Bilo je mnogo kreativnih ljudi u to vrijeme koji su vrlo brzo htjeli doći u Split. Sjećam se da bi u Zagrebu glumci međusobno razgovarali, pogotovo prije Splitskog ljeta, o tome tko ide u Split. To je bila prestižna stvar.

Bila je nastala velika kulturna i medijska živost oko teatra i festivala – postali ste zanimljivi medijima iz cijele Jugoslavije.

– Čujte, morao sam i na tome aktivno raditi. Znao sam, recimo, da je Jakša Fiamengo u “Slobodnoj” bio malo inertan, pa sam mu ja organizirao sve oko intervjua, morao je samo doći i obaviti ga. Ljubljansko “Delo” ja sam pozvao prvi put da dođe na premijeru, kao i kulturnu rubriku beogradskog “Nina”... Ljudi su počeli dolaziti potom i sami, ali prvi put sam ih na naš trošak dovodio ovdje, da vide što radimo, da ih privučemo. Tako je krenula priča... To je produkcijski bila krajnje ozbiljna stvar. Rekao bih da ni danas produkcijski to nitko ne zna tako raditi. Možda ipak Dubravka Vrgoč, koja me je oduševila, a koja je i ranije u ZeKaeM-u i sada u zagrebačkom HNK-u apsolutno sjajna. HNK Zagreb 50 godina prije nje kao intendantice nije bio tako dobar. Moja kći, koja je gore studirala, rekla mi je: “U ‘Gavelli’ je dosadno, tamo se ne ide, ide se u ZeKaeM, HNK...” A u moje vrijeme bilo je prvo “&td” pa “Gavella”.

Stvari ipak mijenjaju prije svega ljudi koji rade, ovisi najviše o njima.

– Ma apsolutno. I samo o ljudima. A sad isključite to pa ću vam još nešto reći... – upozorio me je Ivica Restović na kraju razgovora, a šteta... Jer, uslijedile su neke njegove vrlo zabavne opservacije o nekim ljudima koji su vodili HNK Split nakon njega, priča o tome zašto se i kako miješao u dodjele uloga u predstavama... No, sve to skupa samo su pikanterije o jednom vremenu u splitskoj kulturi koje zaslužuje puno veći publicistički angažman. Nažalost, nigdje nećete naći sveobuhvatnu povijest HNK u Splitu u kojoj nitko i ništa ne bi bilo prešućeno. •

#IVICA RESTOVIĆ #HNK SPLIT OSAMDESETIH#BORIS DVORNIK JOSIP GENDA#ZDRAVKA KRSTULOVIĆ ZOJA ODAK#VJEKOSLAV ŠUTEJ

Izdvojeno

28. svibanj 2020 19:26