StoryEditor
GlazbaVelike promjene

U Dalmaciju je došao iz ‘potrošene zemlje‘ u jeku rata. Danas je glazbenik pravi stanovnik kamenog grada, ne smetaju mu turisti, ali jedno ga muči

Piše Kristina Filičić
22. siječnja 2020. - 19:24
Tonči Plazibat/Hanza Media

Hornist u Dubrovačkom simfonijskom orkestru, dirigent u Gradskoj glazbi, profesor u Umjetničkoj školi... Sve to, a ponajprije umjetnik s dušom je dubrovački Tatarin Ildous Galioulline.

U Dubrovnik je došao prije tri desetljeća, u ratnim vremenima. Izbjegao je s obitelji, gonjen težinom života iz, kako zna reći, “potrošene zemlje Rusije, u velikoj šupljini između raspada komunizma i početka kapitalizma”.

Dubrovnik i Ildous Galioulline u dobrim su odnosima od 1990. godine, kada je prvi put došao u kameni grad na koncert na poziv Dubrovačkog simfonijskog orkestra.

- Na programu su bile Gershwinove skladbe, dirigent je bio Pavle Dešpalj. Na taj prekrasni klavirski koncert pozvali su me jer im je bio potreban hornist. To je bio prvi kontakt s DSO-om, jako fin i valjda smo odgovarali jedno drugome po kvaliteti. Imao sam tada 35 godina. To su bili moji prvi počeci izvan Rusije i odmah prvi kontakt s Dubrovnikom. Iste te godine zaposlen sam Mostarskom simfonijskom orkestru, a prošao sam i riječki i splitski HNK.

image
Tonči Plazibat/Hanza Media

Dok sam bio u Splitu, u Slobodnoj Dalmaciji je bio neki članak o meni. Tako su Dubrovčani otkrili da sam još uvijek tu, blizu. Pronašli su me i pozvali da se ovdje zaposlim. Ravnatelj je tada bio Pero Glavinić. Poziv je bio zanimljiv jer smo moja supruga i ja radili godinama u jednom ruskom teatru, ona kao balerina, ja kao hornist i dirigent. To je na Uralu, grad Ufa, od Moskve nekoliko tisuća kilometara prema Sibiru, milijun i pol stanovnika, ogroman teatar, 750 zaposlenika, 40 do 50 naslova na repertoaru. To je ogromna tvornica umjetnosti. U Dubrovniku se tražio hornist i rekao sam - to je to. Došli smo 1992. godine, najgore ratne strahote su baš bile prošle. Supruga je počela raditi u baletnoj školi, ja u orkestru, a bili smo smješteni u Mokošici. U godinu dana smo savladali jezik.

U DSO-u ste hornist već 28 godina. Uskoro ćete u mirovinu, ostavljate li nasljednika?

- U ovom orkestru su uvijek trebale dvije horne. Te 1992. godine sam došao na prvu hornu, a drugi hornist bio je stari Jozo Ajduković. Mi smo u školi u Rusiji naučili da moraš, kada za 20-ak godina pođeš s posla, naučiti nekoga da ostane poslije tebe. Moj cilj bio je ostaviti na mome mjestu dva hornista. To sam uspješno završio. Jedan je Toni Kursar iz klase Radovana Vlatkovića na Salzburškoj akademiji Hochschule. Drugi hornist Martin Hršćan završio je u Bratislavi. Oni su moji učenici, srednju školu su završili kod mene, a onda u zagrebačkoj i bratislavskoj akademiji. Oni su u top-formi i dobri su hornisti. Ostavljam prekrasnu postavu za idućih 25 godina. To sam obavio.

Nema krize publike

Horn je rijedak instrument. Malo je onih koji se odluče za taj instrument?

Instrument nije zastupljen u svakoj školi jer nema dovoljno profesora. U dubrovačkoj Muzičkoj školi nema profesora pa sam se, nakon pet godina pauze, opet morao vratiti. Ima nekoliko mojih učenika koji bi mogli, ali ne žele predavati u školi. Znate, škola nije za muškarca. Muškarac koji radi u školi ne može opstati, nema šanse. Sramota je od plaće. Školski sat košta 50 kuna. Kakav si muškarac kad radiš za 50 kuna? Bolje je čistiti ili konobariti! Horn nitko ne želi učiti, nema od toga života. Ali to je najljepši instrument koji je čovjek izmislio, božanstven. Jest malo težak, ali ako pogodiš profesora i ako si još rođen za taj instrument, uz puno uloženog truda stvarno funkcionira.

Dirigent ste u Gradskoj glazbi Dubrovnik. Žele li djeca svirati puhačke instrumente?

- U Gradsku glazbu sam došao 1993. godine. Bio je dirigent pokojni maestro Đelo Jusić. Njemu je to teško padalo, zbog putovanja i turneja, obveza oko “Malog raspjevanog Dubrovnika”... Tražili su da dođem i nekako im pomognem. Jako dobro je krenulo. Odmah sam napravio mladu Gradsku glazbu od 40-ak djece. Jako puno ih se upisalo. Od toga njih 20 posto su postali profesionalni glazbenici. Taj potez je bio dobar. Nakon rata Gradska glazba je bila u jako lošem stanju. Samo je ostao notni materijal, nešto uniformi, ali nije bilo nikoga za svirat’, tek par starijih, ali to nije Glazba. Nakon dvije-tri godine to se stabiliziralo. Članstvo je poraslo. Radio sam i u školi pa sam pod svojim okriljem imao sve klase za puhačke instrumente. Onda je škola brojila nešto više od stotinu djece, a danas je spalo na njih dvadesetak. Prije bi ispiti u školi trajali cijeli dan, a sada ti isti ispiti traju sat vremena. S tim je sve jasno. Djeca jednostavno ne idu, a tako je, nažalost, u puno umjetničkih škola. Roditelji su shvatili da se od umjetnosti ne može živjeti pa nema potrebe na to trošiti vrijeme. Bolje biti kvalitetan sportaš ili ugostitelj.

image
Tonči Plazibat/Hanza Media

Nedostatak glazbenika posebno se osjeti u Gradskoj glazbi. Zbog oskudice, u jednom je trenutku čak prijetilo gašenje?

- Danas je jako teška situacija. Nemamo mogućnosti iz škole dobiti učenika. Ako ih i ima dvoje-troje, idu u Zagreb na akademije. Za zadnji koncert na probu je dolazilo troje ljudi. A na naš poznati novogodišnji koncert u Revelinu dođe više od 700 ljudi. Imamo publiku koja poznaje naš repertoar - od marševa, filmske glazbe, valcera, polki, božićnih pjesama, sve pokrivamo. S nama pjevaju i solisti, nekad klape i zborovi, balerine tu i tamo zaplešu, imamo sada i mažoretkinje. Imamo širok spektar repertoara. Došao sam iz teatra i na sve gledam kao na kazalište. Bez vokala, balerine i voditelja na pozornicu ne izlazim. Imamo potpuno postavljen teatar, samo cirkus fali. A zapravo ne fali, ostao je samo cirkus. Do toga je došlo. I smiješna i tužna priča. Nemam nikakve nade, ali imam veliko iskustvo. U Rusiji sam bio pročelnik Odjela muzičkog odgoja škole za nadarenu djecu. Tamo je bilo 1200 djece. Imali smo četiri orkestra po 60 djece. Znam kako se radi s orkestrima i u najgorim situacijama. Ovdje to ne pomaže. Ovdje nemaš s kim. Mi smo to pitanje ovdje riješili – apartman da, orkestar ne.

Koliko para, toliko Glazbe

Postoji li rješenje za spas Gradske glazbe?

- Postoji. Sad je predsjednik Glazbe Đivo Brčić, pročelnik gradskog Odjela za društvene djelatnosti. Njegova i moja obaveza je da nešto pokušamo napraviti. Treba spašavat bolesnoga. To nam je jasno i znamo kako. Verzija koju ima FA “Linđo” najbolja je i provjerena. Imaju profesionalce i amatere, to je poluprofesionalni ansambl. Treba ljudima platiti i potpisati ugovor s njima i Glazba će preko noći imati superpostavu. Osvježiti uniforme koje su prekrasne, kreirao ih je Marin Gozze. Budući da svaki profesionalac ima svoj instrument, s tim se možemo pokriti za početak, a poželjno je i kupovati instrumente, notni materijal. Kada sviramo na Stradunu, sve se direktno snima, svi, i Amerikanci i Rusi slušaju i gledaju kakvi smo, kako sviramo i što sviramo.

Zadnje vrijeme mi sami sebi radimo najružniju reklamu koja može biti. Rekao sam jednom “Grad bez Glazbe je kao crkva bez zvonika” i to je to. Ako to shvate onda će biti glazbe. Mi nismo sposobni raditi ni protokol. Dođe neki državnik ili državnica u Dubrovnik, treba svirati hrvatsku i američku himnu, nismo sposobni odsvirati za doček. Je li to ružno? Ružnije ne može. Grad poznat u cijelom svijetu nije sposoban primiti goste sa svojom Glazbom jer je nema. Zašto? Zato što nikoga nije briga, ne razumiju. Kažu, doći će Glazba s Brgata, iz Zatona ili Komolca! Dubrovnik je jedinstven i on ima pravo na svoju glazbu, a ima svirače, dirigenta, čak i prostorije u Karmenu. Ima sve spremno, samo dajte nam vjetar u jedra. A to je novac!

Nije to puno, pola milijuna kuna nam je dovoljno za početak. Grad nam daje 90 tisuća kuna. Prije je bilo 190 tisuća. Kao dirigent Gradske glazbe imao sam do sada dvije i pol tisuće kuna mjesečno, 20 godina. Eto koliko se cijeni. Ako dirigent košta dvije i pol tisuće kuna, onda sram ga bilo, nije on dirigent, to je neki čistač sigurno. Tako se i osjećam, vjerujte mi. Glazba koja živi od 90 tisuća kuna godišnje?! Treba čistiti prostor, platiti struju, u zidinama je hladno. Treba grijati, sve je puno vlage, 50 uniformi treba održavati, instrumente nove kupovati. Mi nikad nismo kupili instrument. I note treba kupovat i držat’ ih na suhom. Pa nama note plutaju od vlage!

Nama treba puno ali ne tražimo toliko, nego minimum. Glazba je zvonik Grada. Ona mora imati svoje lice, snagu, vrhunsku kvalitetu koja pripada ovom Gradu. I mi smo jedan kamenčić u ovim zidinama. Na skalinima sv. Vlaha iza Orlanda mi stojimo i sviramo. Ta slika šalje se po svijetu. Moja zadaća i zadaća svih umjetnika profesionalaca je da riješimo ovaj užas. Ako bi ostalo ovakvo stanje u Glazbi, a Grad ništa ne bi poduzeo, onda neka ne bude Gradske glazbe. Iako, to će biti užas za mene jer sam se ja 30 godina ubijao i pokazivao kako treba, nitko nije ni posluš’o.

Himna s razglasa

Koliko je članova Gradske glazbe?

- Tri su člana, predsjednik, tajnica i ja koji dolazim na probe. Još ima troje-četvero starih koji ponekad dođu, nekad i ne. Ali ne dolaze redovno i nisu sposobni odraditi nešto. Iz neredovitog vježbanja ne izlazi ništa, ne može se ništa odsvirati. Simfonijski orkestar svako jutro dolazi na probe četiri sata. Svaki drugi, treći dan imaju koncert. Simfoničari sedam sati dnevno sviraju. I ja sam taj simfoničar, sviram rog. I meni taj posao ide teško jer nikad dovoljno vježbe. A moji amateri u Glazbi koji jedva sviraju, ne vježbaju uopće. Nema šanse da odsviraju. Ova priča nije ni tužna nego je ozbiljna. Da sam u Rusiji, Staljin bi mene prvog poslao u Sibir. Pitao bi “gdje si bio dosad, zašto si dozvolio da dođe do toga?”

image
Željko Tutnjević/Dubrovački vjesnik

Jeste li pomišljali na odlazak?

- Planirao sam ići. Kupio sam imanje u Zaprešiću zato da odem. Ali pojavio se Đivo Brčić u Glazbi. Toliko puta sam htio napustit’ Glazbu, ali mi nešto nije dalo mira. Uvijek sam se pitao kako ostavit’ tolike godine rada. Što dalje ostajem, to gore. Ja sam cijeli život ostavio tu. Zovu me po svim glazbama, ja uvijek odbijam. Idem u mirovinu za tri mjeseca. Slobodnog vremena ima još. Možda uspijemo ovu formaciju napravit’ u Gradskoj glazbi jer Glazba je potrebna Gradu. Koliki je samo protokol! Evo sad za Festu su barjaci, golubice, procesija, Gorica, treba se postavit’ na skalama. Dolaze maškare, pa Uskrs, sad smo odradili Božić. A gdje su državnici i službeni posjeti? A mi ni himnu ne možemo odsvirat’! To meni ne da spavat’. Tko će odsvirat’ himnu?! Može se pustiti na razglas. Ali ne može to tako. Mogao bi i ja puno toga napraviti na razglas, ali nisam defiliermarch ili procesija sv. Vlaha uz pun Stradun našeg puka, uzvanika, gostiju iz cijeloga svijeta, hodočasnika. Tek kad napravim sve, onda ću poć’ jer bit ću miran.

Tri desetljeća u Dubrovniku učinilo vas je Dubrovčaninom. Osjećate ovaj grad i njegove probleme. Upoznali ste sva lica i naličja Dubrovnika, od onog ratnog 1992. do Grada danas okupiranog turistima?

- Došao sam kao zreli čovjek, profesionalac, i to iz zemlje u kojoj se ili radi ili ne radi ništa. Sva sreća da je ovaj Grad izgrađen iz bijelog kamena i to se jedino ne može tek tako uništiti. Priroda nas još uvijek štiti, pomaže nam i to je sve što Dubrovnik ima. Trebali bismo otrpjeti sezonu jer tada svi rade, nećemo plakati da nam je Stradun pun. Samo treba paziti koliko možemo primiti putnika na ovaj naš stari “brod”, jer može potonuti. Sveti Vlaho će nas štititi iako mu je teško, oslabio je i on više, nitko mu ne pomaže. Ali još ne spušta ruku. Ne daj Bože neke petardice na Stradunu, visimo na konopu. Sutra mogu otkazati tri broda u isti trenutak. Treba gledati sv. Vlaha cijelo vrijeme, samo da on ne spusti palac. Ali ne možeš tako vječno. A može se drukčije.

Jesu li se ljudi u Gradu promijenili?

- Kako ne, i to na lošije. Došlo se do jako lagane i brze love bez ikakve podloge. Jedino što danas netko zaradi, sutra uloži u još jednu garažu koja će postat’ apartman. Ovi ljudi imaju još u podsvijesti način života svojih baka i djedova, imaju svoju tradiciju, jezik... Vade ruke iz špaga kako bi se pozdravili. Ali to je sada ostalo po strani. Živimo kao u strahu. Ljudi su dosta vremena nakon rata bili siromašni, skoro gladni. I meni je bilo tako kad sam ovdje došao ratne 1992. godine. To je bilo užasno neugodno. Taj je strah, moguće, još prisutan, pa danas važi samo: “Daj, još daj, mogu još para natrpat’ u čarape”. To je prirodno, apsolutno, ali nije dobro u konačnici. Gube se ljudi.

#ILDOUS GALIOULLINE#DUBROVAčKI SIMFONIJSKI ORKESTAR

Izdvojeno