Vrećica za povraćanje mogla bi se za svaki slučaj dijeliti na ulazu u kina koja prikazuju "Zlatnu rukavicu", najnoviji film nagrađivanog njemačkog redatelja turskih korijena Fatiha Akina ("Glavom kroz zid", "Iz ništavila"). "Der goldene Handschuh" je groteskna, naturalistička hororska drama o serijskom ubojici samo za filmofile snažnijeg želuca. A i njima će vjerojatno biti jedno od najtežih kinoiskustava u životu, ako uopće izdrže do kraja projekcije.
Izdržljivost publike biva testirana odmah u prvoj sceni. Interijer. Prljavi stan. Slike golih žena na zidovima. Statični kadar. Kamera s vrata voajeristički viri u sobu i zadržava pogled na krevetu. Pretila žena djelomično spuštenih najlonki nepomično leži među nečistim plahtama.
Nesretnica je prva žrtva zloglasnog njemačkog serijskog ubojice Fritza Honke (Jonas Dassler; "Djelo bez autora") koji je početkom sedamdesetih haračio po Hamburgu i ubio neutvrđen broj žena. Fritz se potom odluči riješiti tijela, zamotava ga u veliku plastičnu vreću i vuče niz stepenice zgrade.
Tupi udarci glavom o pod broje svaku stepenicu. Kćerka susjeda čuje buku, promili kroz vrata i uzmakne kad je Fritz otjera pogledom. U strahu da ne izleti neki stariji susjed, manijak će otegliti beživotno tijelo nazad do stana i ondje ga raščetvoriti pilom.
Redatelj postavlja kameru tako da je scena snimljena u jednom kadru vizualno implicitna, ali zvuk pile je eksplicitan da bi uši možda poželjeo začepiti i Lars Von Trier, ako već ne zatvoriti oči. To je tek uvod u "dobar, ružan, zao" film kojim Akin vraća "serial killer" žanr njemačkim korijenima i "M-u" Fritza Langa, s tom razlikom da kod njega zvučni motiv nije zviždanje, odnosno "zviždi" samo pila.
"Zlatna rukavica" brutalnošću nadilazi sve dosad viđene filmove o serijskim ubojicama, od "M" do "The House That Jack Built", na momente se doimajući poput poligona za nizanje gnjusnosti i sadizma unutar naturalizma. "Kad jaganjci utihnu" i "Sedam" su nježne tratinčice u ruci Hannibala Lectera i Johna Doea.
Akin baca (zlatnu) rukavicu izazova i filmu "Henry: Portret serijskog ubojice", čak i "Kući koju je sagradio Jack". Ako je njegov naum bio nadmašiti Von Triera, u tome je uspio. No, Von Trierov film, koliko god dubinski poremećen bio, ponudio je metafilmsko iščitavanje lika i djela serijskog ubojice, povukavši paralelu između "serial killera" i njega u ulozi režisera, tj. gledatelja kao voajera i neposrednog suučesnika u (filmskom) zločinu.
S druge strane, "Der goldene Handschuh" nihilistički deglamurizira i deromantizira patologiju serijskog ubojice u očima javnosti stečenu putem "glorifikacije" u medijima, književnosti i kinematografiji, ali bez nekog dubljeg (metafilmskog) uvida u um teškog bolesnika, izuzev njegove erektilne disfunkcije i završnog pogleda u kameru/gledatelja.
Fritz je sušta suprotnost Tedu Bundyju, nedavno viđenom u filmu "Krajnje izopačen, nepojmljivo zao i opak" u kojem je jednog miljenika mladih žena glumio drugi - Zac Efron. Dassler je jednako zgodan kao Efron, mada neprepoznatljiv ispod prostetičke maske deformirana čovjeka koji izgleda poput kromanjonca odleđenog u sedamdesetima.
On je nakaza, pogrbljen, vječito pijan, znojan, slinav i šmrkljav. "Preružan je, ne bih se popišala po njemu da gori", kaže jedna starija žena u kafiću "Zlatna rukavica", gdje je Fritz kupio žrtve, stare cure, mahom alkoholičarke i prostitutke, karikature gotovo nalik njemu, mameći ih besplatnim pićem kod njega doma.
Kafić je leglo dešperna, moralno degradirana polusvijeta: tu dolaze alkosi, pripadnici dna društvene kace i ekipa sumnjive prošlosti poput bivšeg SS-ovca koji je možda radio i gore stvari od Fritza zbog čega s njim može koegzistirati na istom mjestu. Estetiku groteske Akin brižno njeguje u svakom naturalističkom kadru.
Da prvak naturalizma Emile Zola oživi i poželi režirati film o serijskom ubojici, to bi po svoj prilici bio "Der goldene Handschuh". Ustajali smrad ljudi i prostora može se namirisati, njihov znoj, alkohol. Čovjek ima potrebu sprati prljavštinu sa sebe kad dođe doma iz kina i više nikad ne pomisliti na to što je pogledao. Jedan od najmučnijih i najogavnijih filmova svih vremena.
