StoryEditor
Film & TVIZ ANNECYJA VEČERAS U SPLIT

Prvi domaći animirani film o transrodnosti ‘Sve te senzacije u mom trbuhu‘ na FMFS-u: ‘Hrvatska publika nije zatvorena za ovu temu‘, kaže autor Marko Dješka

Piše Marko Njegić
25. lipnja 2021. - 15:27

Direktno s Annecy International Film Festivala Marko Dješka ovog petka dolazi na splitski Festival mediteranskog filma predstaviti animirani dokumentarac "Sve te senzacije u mom trbuhu".

Pamtljivo naslovljeni kratki animirani film u programskoj knjižici FMFS-a se predstavlja sinopsisom od jedne rečenice: "Prolazeći kroz iskustvo tranzicije iz muškog u ženski rod i spol, Matia pokušava pronaći iskrenu intimnu vezu s heteroseksualnim muškarcem".

- "Sve te senzacije u mom trbuhu" je kratki animirani dokumentarac s pravom protagonisticom, transrodnom djevojkom Matijom iz Zagreba, koja u filmu kroz naraciju govori o svojoj tranziciji iz muškoga u ženski spol, o okolini u kojoj živi koja je prepuna predrasuda, te o kompleksnosti ostvarenja iskrene ljubavne veze s hetero muškarcima.

Film je urađen u 2D digitalnoj tehnici, traje 13 minuta i produciran je u studiju Jadranska animacija (Adriatic Animation) iz Zagreba, te u koprodukciji sa studijom BAP animation iz Portugala. Za dizajn je zaslužna hrvatska ilustratorica Hana Tintor – govori nam strip-crtač i animator Dješka.

Minimalne provokacije

Kako je bilo na festivalu u Annecyju? Kako je reagirala publika, a kako kritika?

- Prikazivanje filma na festivalu Annecy je velika stvar za bilo kojeg redatelja animiranog filma jer se radi o jednom od najvećih svjetskih festivala animacije koji u svoj program uvrštava golemu količinu filmova koji pristižu iz cijeloga svijeta i iznimno je teško upasti u program.

Iako Annecy uredno posjećujem od 2015., ovo je prvi put da ga posjećujem u ulozi autora filma koji je u konkurenciji, do sada je to bilo ispred studija Jadranska animacija (Adriatic Animation).

Film su dočekale razne pohvale, što od publike, što od kolega i kolegica iz animacije. Bilo je i komentara da je takav film bio neočekivan od mene, te da sam iznenadio drukčijim pristupom. To je moguće jer su moji prethodni filmovi urađeni drukčijim stilom. Jedina stvar koja ih povezuje, osim činjenice da su animirani, aktivistička je perspektiva koju često koristim u radovima kako bih problematizirao određene teme u društvu, u ovom slučaju, predrasude prema transrodnim ljudima.

Koliko su gledatelji u Annecyju otvoreniji za ovakvu temu od hrvatske publike, kojoj je tabu?

- Nisam primijetio da je hrvatska publika zatvorena za tu temu. Dapače, na velike pohvale sam naišao i na domaćoj sceni, pa i u široj regiji.

Primjerice, "Senzacije" su osvojile glavnu nagradu za najbolji animirani film na festival Anibar, na Kosovu, gdje su bile premijerno prikazane.

Mislim da je stvar u tome što je krug ljudi koji posjećuju filmske festivale i kulturne manifestacije u Hrvatskoj poprilično uzak, i najčešće se radi o obrazovanim i otvorenim ljudima. Svejedno, pretpostavljam da ima mnogih kojima moj film smeta, ali se srame istupiti s takvim stavom, jer su svjesni da bi to bilo neprimjereno. Tako da su provokacije zbog takve teme bile minimalne.

Je li ovaj film na neki način tvoj otpor (hrvatskom) konzervatizmu i netoleranciji?

- Apsolutno. Svaka akcija rezultira reakcijom. Još prije početka pandemije, ova država je grcala u netoleranciji.

Političari, Crkva i razne vjersko-fundamentalne organizacije drmale su scenom boreći se protiv manjina, želeći ukinuti pravo na abortus, pravo istospolnih brakova na brak i usvajanje djece. Svjedočili smo napadima na gay klubove, i općenito, sve radikalnijim i ekstremnijim političkim opcijama koje su nas gurale na rub provalije.

Slične stvari se događaju i u ostalim zemljama. Odgovor na to jest upravo poticanje tema koje su važne i o kojima društvo ne govori, prvenstveno onih koje predstavljaju tabu i po mom mišljenju smetaju main stream medijima.

Tako sam prepoznao upravo transrodnost kao nešto sveprisutno, tim više kada sam krenuo u pred-produkcijsko istraživanje i intervjuiranje potencijalnih protagonista i protagonistica, kojih nije manjkalo u mojem okruženju. Ti su ljudi, naime, brojni, ali po prilici skriveni kako ne bi doživjeli nasilje ili osude.

"Sve te senzacije u mom trbuhu" su tvoj prvi animirani dokumentarac. Kako ti je bilo spojiti animaciju i dokumentaristiku? I kako si, za potrebe filma, našao u Hrvatskoj transrodnu osobu u procesu tranzicije?

- Animirani dokumentarac je bio savršen medij za ovakvu priču jer dokumentarni aspekt podrazumijeva istraživanje i dokumentiranje nečijeg života, što stvar čini realnom, istinitom.

Animacija je pak bila tu da nadomjesti stvari koje nedostaju u tom dokumentu, poput sjećanja, te da vizualno upriliči emocije patnje, ljutnje, otuđenosti, straha, pa sve do sreće i veselja. To se sve čini kroz boju, oblike, pretapanja između kadrova i metafore, za što je animacija savršena.

Film je prijavljen na HAVC s prvotnom idejom da radim film o osobi koja tranzitira u drugi spol, a da pri tome živi u istom gradu kao ja. Protagonisticu filma, Matiju, pronašao sam naknadno, kada je počela faza pred-produkcije. Dakle, slijedila su intervjuiranja potencijalnih kandidata i kandidatkinja koji su prolazili ili su završili svoju tranziciju.

Do tih ljudi sam najčešće dolazio preko kolega i kolegica koje me okružuju, što je bio pokazatelj koliko je transrodnost prisutna. Nije bio problem pronaći nekoga tko je trans, ali je bio problem pronaći osobu koja je voljna otvoriti se do te mjere i dati svoj život na raspolaganje kako bi se od njega napravio animirani film.

Na jednom kućnom druženju prijateljica Tatjana Kuznicov mi je preporučila kolegicu, transrodnu curu s njezina fakulteta. Tako sam konačno upoznao Matiju! Ovim putem se još jednom zahvaljujem Tatjani na tome!

Ovo je prvi hrvatski animirani film s ovom tematikom, zar ne?

- Ovo jest prvi hrvatski animirani film na temu transrodnosti. Iako, u produkciji Fade-ina su nastajali dokumentarci na tu temu.

Teško ćemo do Oscara

Kako si vagao što će se u filmu vizualizirati, a što ispričati u "voiceoveru", tj. vidjeti i čuti?

- Proces odlučivanja što prikazati u filmu, a što ne, bio je najteži dio produkcije, odmah nakon samog animiranja koje je samo po sebi dugotrajno i naporno.

Najteži je bio zbog ograničenog trajanja filma unutar kojega se toliko toga moralo ispričati jer je Matia zapravo imala jako puno stvari reći.

Meni najfascinantniji trenutak u svemu jest bio taj da se osnovna primjesa filma promijenila upravo ovoj fazi. Film koji je trebao biti samo priča o tranziciji u drugi spol u društvu predrasuda i netolerancije zapravo je postao dokument transrodne djevojke koja je u potrazi za iskrenom ljubavnom vezom s heteroseksualnim muškarcem. Količina problema s kojima se transrodni ljudi inače suočavaju, u ovom slučaju Matia, neočekivano me je zaprepastila.

U njezinu slučaju tranzicije iz muškog u ženski spol, zato što je zapravo hetero-žena, Matia dolazi do problema kako i kada se "autati" partneru i reći mu za svoju tranziciju. Dok bi svi "cis" ljudi bez problema izlazili na "dejtove", Matia je cijelo svoje djetinjstvo, pa i od trenutka ulaska u tranziciju, živjela u strahovima od "dejtova" i od reakcije tih muškaraca. Taj aspekt njezina života je bilo vrijedno pokušati dokumentirati, predočiti u ovom filmu, jer je to nešto o čemu ljudi inače ne razmišljaju, i odnose sa suprotnim spolom često uzimaju kao zdravo za gotovo.

No, statistike s kojima sam se upoznao kroz ovaj projekt svjedoče o brojnom nasilju nad trans-ljudima nakon što svojim partnerima kažu da su u tranziciji.

Poseban problem je i objektivizacija trans-djevojaka od strane hetero-muškaraca koji ih promatraju isključivo kao objekt fetišizma. Često ih se iskoristi, pretuče, a događaju se i ubojstva. Mnoge trans-djevojke završavaju u prostituciji, ili kod sponzora koji istovremeno vode dvostruke živote: prikriveni fetišistički i javni, obiteljski. Sve je to bilo vrijedno ispričati i prikazati.

To su stvari o kojima se ne govori, a koje su poprilično problematične, šokantne i prisutne. Kako bi se omogućio prostor da bi se sve to ispričalo, druge scene su izbačene, iako su čak bile poludovršene i to zbog vaganja toga što je važnije za priču, te zbog ograničenog trajanja filma.

Sam "voiceover" je također bio reduciran kako bi slika mogla "disati". Veliki dijelovi audia su se micali van kako bi prevladala animacija i sama pričala priču, a da protagonistica dodatno ne pojašnjava što se događa u kadrovima.

Postići pravi omjer naracije i slike bio je najkompleksniji posao jer mislim da upravo na uspješnosti tog posla zavisi i pitkost filma i dramaturgija.

Ove godine imali smo hrvatski animirani film u široj utrci za Oscara nakon dugo vremena. Može li to postati tradicija? Ili, još bolje, može li hrvatska animacija opet poći davno posijanim tragom Vukotića?

- Nisam previše optimističan jer smatram da u hrvatskoj animaciji još uvijek fali dobro napisanih priča, fali animatora i animatorica i fali visoko kvalitetan studij animiranog filma. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na odsjeku za animirani film na kojemu sam i sam diplomirao, treniraju se studenti/ce, prije svega, da budu autori/ce animiranog filma i samo to.

Malo njih se želi baviti time da budu samo animatori i animatorice, a oni koji su dobri, već su angažirani na projektima. Stoga je izrazito teško doći do slobodnih i dobrih animatora i animatorica, što stvara problem kada treba okupiti ljude da rade na nekom dugometražnom ili serijskom projektu.

Također, fali smjer scenaristike na akademiji gdje će se ljudi trenirati za vješte scenariste. Fali učenje o dramaturgiji. Fali nam studij za produkciju animiranog filma gdje bi ljudi izučavali to da postanu producenti/ce animacije.

Korona animatore nije omela u radu od kuće

Koliko je autore animiranih filmova omela korona ili je njima lakše s obzirom da ne snimaju na setu sa živim glumcima?
- Mislim da korona nije uspjela ugroziti animaciju, dapače, ako pogledamo svjetsku produkciju, vidjet ćemo da je u zadnje dvije godine nastalo više animiranih projekata nego prethodnih godina. Studiji su se prilagodili pandemiji tako da su svi samo nastavili raditi od kuće, umjesto u studiju, dok su ostale igrane produkcije imale gubitke. Film "Senzacije" završio sam u "lockdownu", imajući pregršt vremena da sjedim za kompjutorom i dovršavam film.
Rad našeg studija dodatno je otežan zbog potresa u Zagrebu zbog kojega smo izgubili prostor, a neke ko-produkcije među zemljama morale su biti odgođene zbog nemogućnosti da ljudi putuju. Ali, generalno, mislim da je animacija uspješno preživjela pandemiju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. srpanj 2021 23:32