Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Film & TVNišta mu ne smeta

LIVElz vremena kad je fibra bila dobra vijest: halucinogene boje Profesora Baltazara dobro su išle uz specifičnu tlapnju koju proizvodi vrućica

Piše Jakov Kosanović
20. ožujka 2020. - 10:57
‘Profesor Baltazar’ Zlatka Grgića najpopularniji je lik škole

Profesora Baltazara sjećam se po svojim gripoznim stanjima. U obične dane šareni zagrebački profesor teško bi došao na red. Obično bi ga programirali ujutro, a tada je trebalo ili učiti ili ići u školu. Ali čim bi mi toplomjer izmjerio iznad 37, to je bila uputnica za trosjed s dekicom, stripove i crtiće. Našla bi se tu i koja knjiga, ajde.

U svakom slučaju, famozni refren “Balt, Baltazar, Balt, Baltazar” slušao sam samo u izmaglici fibre. Gledajući s distance, halucinogene boje crtića vjerojatno su se ljubile sa specifičnom tlapnjom koju proizvodi vrućica.

Možda mi je zato i ostao u tako dragom sjećanju. Da se odmah razumijemo, danas fibru ne želim nikome. Ali Profesora Baltazara da, stoga me veseli i čestitam HRT-u na tome što ga programira u okviru Škole na Trećem, koja ide za niže razrede osnovne.

Kad sam prije nekoliko tjedana čuo da se u zagrebačkome Muzeju suvremene umjetnosti sprema izložba o Zagreb filmu, u glavi mi se od svih referentnih imena te institucije formirao samo famozni lik s polucilindrom i epruvetom.

A priča je, naravno, puno šira od osobnog sjećanja. Izložba “Od animacije do imaginacije: šest desetljeća Zagreb filma” posvećena je cijelom katalogu naslova i figura koji su ovu instituciju učinili svjetskom temom od 1953. do danas. Govorimo o više od dvije tisuće animiranih, dokumentarnih, edukativnih i igranih filmova, pa i reklamnih spotova.

Međutim, ono što iz toga proizvodnog oceana strši poput aktivnog vulkana jest fenomen Zagrebačke škole crtanog filma, koja je u svojim erupcijama izbacila više od 500 nagrada, među kojima posebno sjaji Oscar Američke filmske akademije za najbolji animirani film iz 1962. godine, prvi za crtani film izvan Amerike, koji je došao doma Dušanu Vukotiću za njegov “Surogat”.

’Robovski’ rad na crtežima

Teško je sjetiti se neke druge institucije s nagradom sličnog reda, veličine i važnosti, vjerojatno je i nema, a značaj je utoliko simptomatičniji što je Zagreb film adresiran s još tri nominacije za Oscara – 1964. za film “Igra” Dušana Vukotića, 1973. za “Tup-tup” Nedeljka Dragića i 1980. za “Lutku snova” u režiji Boba Godfreyja i Zlatka Grgića. K tome, “Surogat” je, osim Oscara, napunio veliku košaru nagrada s domaćih, europskih i svjetskih filmskih festivala od San Francisca do Oberhausena, a Zagreb film i još puno više od toga.

Svijest o filmskoj kulturi općenito i napose animiranom filmu u drugoj polovini 20. stoljeća u dobroj je mjeri sintetizirao sam Vukotić rekavši kako je “animacija najsvestranija umjetnost izražavanja, oblik sintetizirane komunikacije, edukacije i informacije koja je čudesno privlačna u svim svojim oblicima”.

Pod okriljem Zagreb filma, Studio za crtani film osnovan je 1956. i tada počinje intenzivno razdoblje razvoja umjetničke animacije. Trik kamera, montažni stol, radni stolovi s osvijetljenim radnim plohama, celovi (prozirne plastične folije koje su se koristile u crtanju i slikanju crtanih filmova ručnom tehnikom tradicionalne animacije), boje i kistovi... sve je to klasična radna scenografija jednog vremena koju filmska industrija poznaje, ali odavno ne rabi.

Tzv. cel animacija zahtijevala je od svojih praktikanata “robovski” rad od oko 7000 crteža za film od 10-ak minuta. Celove se potom snimalo na filmsku vrpcu i montiralo, a krajnji rezultat bio bi umjetničko djelo koje bi po izvornosti, temama i likovnoj kvaliteti privuklo pažnju publike i kritike u festivalskim prilikama.

Cannes 1958. bio je jedan takav prostorno-vremenski okvir, unutar kojega su znameniti francuski kritičari George Sadoul i Andre Martin prepoznali pregnuća ovog autorskog kruga, nazvavši ga Zagrebačkom školom crtanog filma.

Francuzi kao da su otvorili slavinu iz koje je poteklo nesputano autorstvo žive likovnosti, koje je imalo velik utjecaj na animaciju razdoblja.

Još prije Vukotićeva Oscara Zagrebačka škola crtanog filma spominjala se s respektom, kao u prilici nagrade Filmskog festivala u Veneciji za film “Samac” Vatroslava Mimice iz 1959. Međutim, Mimica i Vukotić bili su najvidljivija imena galerije u kojoj je ravnopravno stajao i još uvijek stoji još cijeli niz stvaralačkih osobnosti, autori kao što su: Nikola Kostelac, Boris Kolar, Zlatko Bourek, Borivoj Dovniković Bordo, Nedeljko Dragić, Zdenko Gašparović, Zlatko Grgić, Vladimir Jutriša, Aleksandar Marks, Vladimir Kristl, Pavle Štalter, Dragutin Vunak, Ante Zaninović, Milan Blažeković, Zvonimir Lončarić, Joško Marušić, Krešimir Zimonić, Branko Ranitović, Zlatko Pavlinić i mnogi drugi.

Uspješni serijali

Sadržajno i stilski to su najčešće bili gegovi ili minijature o ljubavi, samoći, otuđenosti ili životu u velegradu, ne bez ironije i satire, oslikani ili iscrtani likovnim formama koje nisu pretjerano slijedile realističnost anatomije i topografije.

Tehnički, karakterizirala ih je tzv. reducirana animacija po kojoj su likovi, anatomski elementi i pokreti bili svedeni na elementarne obrise, za što je bio potreban i manji broj faza. Takvi crtići su se, naravno, na prvi pogled razlikovali od bilo čega što je u tom razoblju proizveo Walt Disney.

Svejedno, Radio-televizija Zagreb i kasnije Hrvatska radio-televizija iz stvaralačkog su bazena Zagreb filma vadili adute koje smo kao klinci gledali rado, premda polusvjesni ili nesvjesni njihove sjajne povijesti i značenja.

Serijali kao što su “Inspektor maska” (1962.), “Profesor Baltazar” (1967. – 1978.), “Maxi Cat” (1971. – 1973.), pa i “Mali leteći medvjedići” (1988. – 1998.) logičan su nastavak proizvodnje s te zlatne trase. Iz malog Studija za crtani film Zagreb filma u Vlaškoj ulici izlazio je program za više generacija.

S masivnog Steenbeckova stola za montažu 16mm i 35mm vrpci silazili su crtići koje s raznježenim guštom pogledamo i danas. Ako na nas tako djeluje “Profesor Baltazar”, do naših osnovnoškolaca još uvijek se dobacuju “Mali leteći medvjedići”.

Konačno, novi milenij nastavio je renome Studija s novom generacijom autora, od kojih moramo spomenuti barem Nicole Hewitt, Daniela Šuljića, Irenu Jukić Pranjić, Livija Rajha, Marka Tadića, Darka Bakližu, Dušana Gačića i Danijela Žeželja.

U ovom trenutku, što u produkciji, što u distribuciji, siglu Zagreb filma nosi više od dvadeset naslova, što je standard s kojim se može ponositi bilo koja nacionalna kinematografija. Kako se ono frazom kaže – nema straha za budućnost hrvatske animacije. Sasvim osobno rečeno – ni za Profesora Baltazara.•˝

Svi Baltazarovi ljudi

Animirano-humoristična serija “Profesor Baltazar” najuspješniji je projekt iz Vlaške 70. U devet godina, koliko se snimala serija prema glavnom liku koji je osmislio i nacrtao Zlatko Grgić, nastalo je ukupno 59 epizoda u trajanju od pet do deset minuta.

Profesoru Baltazaru ime je nadjenuo Pavao Štalter, a u radnom procesu bio je cijeli mali pogon od 20-ak ljudi, koje su uz Grgića i Štaltera predvodili Ante Zaninović, Boris Kolar, Milan Blažeković i Zlatko Bourek, dok je glazbu koju rado pjevušimo i danas skladao Tomica Simović.

Nema toga što Profesor Baltazar ne bi bio u stanju izmisliti ne bi li olakšao probleme svojih sugrađana. To mu uspijeva i danas, za naše najmlađe koji školu silom prilika pohađaju prateći HRT3.

Leteći medvjedići junaci okoliša

“Mali leteći medvjedići”, proizvod Zagreb filma, koji je od 1988. do 1998. nastajao u suradnji s Cinegroup Canada, imao je vrlo dobar međunarodni odjek, s publikom koja ga je, osim na matičnim mrežama Hrvatske i Kanade, rado gledala u barem još stotinjak država.

“Leteće medvjediće” grafički su oblikovali Pero Kvesić, Dušan Vukotić i Neven Petričić, scenarij je potpisao Jean-Pierre Liccioni, a režiju Jean Sarault i Michel Lemire. Snimljeno je 39 epizoda od 20-ak minuta, u kojima se medvjedići iz skrovitog šumarka ravnaju prema naputcima medvjeda Platona i sove Grge.

Slušajući ih, Dado, Tina, Jasmina, Joško i ostali zuje šumom čuvajući planinu, rijeku, cvijet i šumski svijet, a suprotstavljaju im se lasice Smradac i Smucalo.

 

#ZAGREBAčKA šKOLA CRTANOG FILMA#PROFESOR BALTAZAR

Izdvojeno