StoryEditor
ArhitekturaTragovi arhitekture

Jerko Rošin: Arhitektura je božanski zanat s vrlo ljudskom praksom

Piše Renato Kragić Paun Paunović/hanza media
22. siječnja 2020. - 17:02
Paun Paunović/HANZA MEDIA

U potocima ostavljamo tragove svojih gena, ali samo za neko vrijeme dok se geni kao vodom vino ne razvodne a uspomene na nas se u zaboravu ne izgube. Tragovi brzo nestaju, ono što ne ispere kiša ili ne pomete vjetar, obriše vrijeme. No čovjeku je stalo da tragovima svojih djela barem malo produlji i vlastito trajanje.

Tragovi djela često traju dulje od tragova njihovih stvoritelja pa možda posluže onima koji u njima traže i možda nađu sebi potreban smisao. Treba li tragove čuvati kako bi se sutra eventualno otkrila njihova važnost, koju danas ne vidimo? Povijest i sadašnjost pokazuju kako tragovi prethodnika mogu značiti mnogo.

Svaki prijeđeni put, neko iskustvo koje stoji na raspolaganju onomu kojemu ustreba da bolje odabere vlastiti put, pa da i sam ostavi brazde onima koji za njim dolaze. Tako sam i ja slijedio neke brazde, vidjevši u njima vjerodostojne orjentire, poput vjere same. Nije lako naći svoj put. Čovjek se traži, vrluda, čak i onda kada zna što mu je cilj. I tako, sve do kraja puta.

Ovo je uvodni tekst knjige "Jerko Rošin, arhitektonski tragovi“ kojega je na predstavljanju pred punom konferencijskom dvoranom hotela Park pročitala voditeljica večeri Edita Lučić Jelić.

Teško je nabrojiti sve Rošinove talente, preokupacije i uspjehe, rekao je ovom prilikom i nakladnik knjige Zoran Bošković. "Kompozitor, pjevač, slikar, publicist, dječji pisac, bavio se kiparstvom, i uvijek uspješan.

Obnašajući funkcije od tajnika Društva arhitekata Splita, predsjednika Urbanističkog društva Splita, direktora i odgovornog projektanta Koteks inžinjeringa, do saborskog zastupnika i člana saborskog odbora za vanjsku politiku, te odbora za prostorno uređenje i planiranje.

1996. je imenovan za počasnog konzula Kraljevine Španjolske u Splitu. Od 2004. predsjednik vladinog Savjeta prostornog uređenja Republike Hrvatske. 2006. izabran je za docenta na studiju arhitekture pri sveučilištu u Splitu.

1993. osnovao je vlastiti arhitektonski studio, Studio R. Član je Društva hrvatskih književnika. Njegov rad je prepoznat, a pratili su ga priznanja i nagrade. Sa samo 12 godina radnoga staža, 1978. dobio je najveće priznanje i nagradu za arhitekturu Vladimir Nazor za projekt hotela Kaktus u Supetru.

1997. odlukom predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, a 2005. odlukom kralja Španjolske Juana Carlosa I. odlikovan je Ordenom Zasluga za narod. Rošin je u 52 godine profesionalne karijere projektirao više od 700 objekata, vrlo različite projektne namjene, od svih vrsta turističkih i stambenih objekata, preko raznih industrijskih pogona i zgrada zdravstvene namjene, do kazališta, koncertnih dvorana, izložbenih prostora, biblioteka, groblja, kockarnica, poštanskih ureda, objekata socijalnih ustanova, sportskih objekata i crkava.

Autor je velikog broja urbanističkih planova različitih razina planiranja, kao i projektnih programa. Rošinovo stvaralaštvo bilo je poticaj i našim autorima koji su svaki sa svog kritičkog i doživljajnog kuta pristupili ovom golemom opusu, i umjesto još jedne nagrade, Rošin je dobio knjigu za sva vremena, rekao je Zoran Bošković predstavivši autore i teme.

To su: "Pohvala arhitektu“, Marcela Bačića, "Baština kao poticaj“, Miljenka Domijana, "Skica za stvaralački portret", Roberta Plejića, "Jerko Rošin u tropletu naravi intencija i kuća“, Ivana Rogića Nehajeva, te članak Rošinovog sina Stjepka, "Kralježnica moga tate“. Stjepko Rošin potpisuje i grafičko oblikovanje knjige, za koje je Bošković rekao kako je "otvorilo novi grafički pristup koji možemo zvati arhitekturom knjige.“

Glumac i profesor glume Milan Štrljić potom je pročitao Rošinov opis puta do zvanja diplomiranog inžinjera arhitekture, iz čega je zanimljivo izdvojiti da je Rošinov dječački san bio postati - biskup. "Biskupski atributi su me u dobi od četiri, pet godina toliko impresionirali da sam po kući držao misu i po nekoliko puta dnevno.

U pučkoj školi okrenuo sam se glumi. U klasičnoj gimnaziji pisanju i honorarnom novinarstvu. Rado sam i dobro crtao, zadovoljavajući potrebe i drugih u razredu. Sklonost prema glazbi izgrađivao sam u muzičkoj školi svirajući glasovir. Napast estrade, na kojoj sam bio relativno uspješan, nije me posve privukla.

I opijajućem mirisu drva iz stolarskih radionica također sam odolio. A višegodišnja sklonost ka medicini, zbog duljih boravaka u bolnici, naglo mi se istopila. Kad je došlo vrijeme izbora studija, zanimanje sam suzio na likovnu akademiju, smjer skulpture, i muzičku akademiju, dirigiranje i komponiranje.

Na kraju, u nemogućnosti rješenja dvojbe, moja je horoskopska vaga konačno prevagnula u korist arhitekture. Doduše, uz jaku potporu meni tada iznimno dragih i važnih osoba, Mondriana i Michelangela.“ Studenta Rošina su, čini se, od arhitekture nastojali odgovoriti mnogi profesori zagrebačkog fakulteta, međutim, tada mladi Splićanin bio je uporan, a slika studija arhitekture postala mu je prava i očekivana tek kad je došao u skupinu profesora Vlade Turine.

Profesor emeritus Ivo Šimunović, koji se, radeći u splitskom Urbanističkom zavodu Dalmacije, dugo godina bavio urbanizmom i arhitekturom, o knjizi je rekao kako je pisana arhitektonskim abecedarijem, a to znači crtežom i fotografijom. "Ako želite upoznati rad Jerka Rošina, onda ovu knjigu možete čitati samo pomno i polako.

Da sam počeo ovu knjigu čitati od zadnje stranice poput hebreike, vjerojatno bih brže i cjelovitije razumio Jerkovo djelo, te bih parafrazirajući Ivana Rogića rekao kako je djelovao u tropletu talenata, naobrazbe i angažiranosti, te da se može ponositi epitetom mediteranskog arhitekta. Komentirajući arhitektovo shvaćanje odnosa prostora i čovjeka, Šimunović je naveo kako je Rošin, primjerice, "projektirajući turističko naselje, zamišljao kako turistu ne pripada samo soba koju je platio, nego i sav okolni prostor.“

Prof. dr. sc. Robert Plejić rekao je kako je "Rošin jedan u nizu autora, zaljubljenika u Split, koji je, promišljajući ga, i brinući se o njemu, svoje talente stavio u službu njegovog uređivanja i razvoja. U više od 50 godina profesionalne karijere, ostavio je zreo i zaokružen arhitektonski opus.“ rekao je Plejić prisjetivši se kako se Rošin u svojem zrelom razdoblju prihvatio i pisanja kolumne u Slobodnoj Dalmaciji "Što mi bi“, gdje je četiri godine, uz komentare arhitektonskih zbivanja, promovirao i svjetonazorske teme urbanih vrijednosti i kulture življenja.

"Činio je to nedjeljom, blagdanski i građanski uljuđeno, često komentirajući delikatne događaje, bez prozivanja imena, koja su ionako svi znali.“ Konačno, dug i spontan govor održao je Miljenko Domijan, dugogodišnji glavni konzervator Hrvatske, koji je s jakim i simpatičnim rapskim akcentom rekao kako je Rošin "vinovnik suvremene arhitekture bez mimikrijskih elemenata, osim možda kod Hotela Maestral u Brelima. Jerko je sa srcem punim miline prema mediteranskom pogledu ovog podneblja, napumpao svoje arhitektonsko stvaralaštvo, ne podražavajući vulgarno ili na bilo koji drugi način baštinske oblike.“

Konačno, na kraju je i sam Rošin rekao kako mu je bavljenje arhitekturom uvijek bilo veselje. "Velika je to vrijednost kad imaš za zadovoljstvo od onoga od čega živite. Nadam se da će tako i trajati, vjerojatno i onda kad me počnu hvatati godine.“ našalio za kraj, dodavši kako njegovo shvaćanje arhitekture sriče rečenica s kraja knjige po kojoj je "arhitektura božanstveni zanat s vrlo ljudskom praksom.“

#JERKO ROšIN

Izdvojeno