GASTRONOMSKE pričeZnate li tko je i kada prvi put rekao 'Ne vjeruj ribarima kad govore o svom ulovu'? Veljko Barbieri donosi legendu o poznatom rimskom kuharu koji je posebno cijenio dalmatinske škampe

Ovo je bajka o legendarnom Marku Gabiju Apiciju iz I. stoljeća poslije Krista, kojemu pripisuju glasoviti spis „De re coquinaria Romae Augustae“ ili „O kuharskom umijeću carskog Rima“, prvu pravu kuharicu zapadnog svijeta, koji je kažu uz mnoštvo jela koja je skuhao i probao, i to isključivo na maslinovu ulju, iznad svega volio škampe.

Tako u IX. knjizi svoje slavne zbirke koja nosi grčki naslov „Thalassa“, ili po grčkom „Plodovi mora“, navodi taj kuharski revolucionar koji je okupio kulinarsko znanje svoga doba i cijelog rimskog imperija, nekoliko recepata za pripremu locusata ili škampi, premda mnogi misle da se pod tim imenom kriju recepture za pripremu većih rakova, jastoga ili hlapa, ali i njih s maslinovim uljem i maslinama.

I još se o tome u kulinarskim krugovima raspravlja budući da još jedna slavna knjiga koju je objavio Atenej iz Naukratisa, također navodi isti dvojbeni naziv i to dva stoljeća nakon Apicijeve smrti u djelu zvanom „Deipnosofistai“ ili po grčkom „Mudraci stola“ i u kojoj je pomno popisao gastronomsku baštinu Stare Grčke, umećući među recepte i životopise slavnih kuhara i izješa od Sicilije i Helade do Male Azije, svih odreda domovina masline.



Pa premda je bio rimski podanik namjerno je izostavio latinske gastronome, smatrajući ih tek epigonima njegovih nekoć slavnih zemljaka. Ipak i on nekoliko puta spominje one lokuste pa je teško točno odrediti radi li se i u ovom slučaju doista o škampima ili pak o drugim velikim rakovima.

Stoga ova bajka nudi tek posredan odgovor i nastala je u doba cara Tiberija, kada je slobodoumnog Apicija i zatekla smrt u progonima republikanaca.

Prema toj anonimnoj, ali zapisanoj rimskoj legendi, ovaj je bogati oblapornik najviše vremena provodio na svom imanju u Minturi u Kampaniji među svojim vinogradima i maslinicima, i tamo trošio goleme iznose na omiljenu vrstu malih jastoga koje Atenjani i Aristotel nazivaju kampos, dakle rak zakrivljena repa, a Sirakužani ih i danas na svom nariječju zovu skampos.

I upravo su ti rakovi, dakle škampi na maslinovu ulju, činili gastronomsku okosnicu mnogih Apicijevih raskošnih gozbi, a bili su ako je vjerovati predaji, veći od slavnih jastoga iz Smirne.

Međutim koliko je god cijenio svoje kampanske škampe, rimskog je gurmana stalno progonila pomisao da negdje postoje još veći i bolji škampi od njegovih. Probao je grčke, probao je hispanske, probao je maloazijske, ali boljih od svojih kampanskih nije mogao pronaći. Osim možda onih s dalmatinske obale, ali njih je i tako svrstavao među najbolje.



A onda je, kažu, nakon jedne bogate večere Apicije pošao na počinak i usnuo čudan san u kojem mu je jedan glas stalno ponavljao samo dvije riječi: „Pitaj ribare?!“ Pa se odmah nakon ranog doručka uputio u luku i stao osluškivati što govore ribari posjednuti oko svojih mreža i vrša.

Kad je tako došao do broda nekih škampara iz okolice Neapolisa, čuo je kako se hvastaju gdje je koji od njih uhvatio najvećeg škampa. I nakon kratke prepirke, svi su se ipak složili da su kampanski i dalmatinski među najboljima, ali da na obalama Libije love još veće i da tim škampima doista nema premca. Razveselio se naš Apicije jer je mislio da je konačno riješio teško pitanje.

Već sljedećeg jutra na svojoj je raskošnoj veslarki otplovio prema Africi. Nadomak same obale libijski su mu ribari ponudili svoje škampe. Tek što je najvećeg primio u ruku, odahnuo je. Taj škamp, taj najveći među libijskim škampima nije dosezao niti polovicu dužine, niti polovicu težine njegovih omiljenih rakova.

Apicije je bez oklijevanja istog časa zapovjedio da se brod vrati u Italiju i već je sljedeće večeri priredio veličanstvenu gozbu od svojih omiljenih domaćih škampi okupanih maslinovim uljem, a onda je prije počinka ozaren izrekao i danas poslovičnu rečenicu:

"Kad govore o svom ulovu, ribarima nije vjerovati!"