Želi razveseliti ljude
Nisam imala srca prodavat' palmice, a ljudi ih nemaju gdje blagoslovit jer nema misa... Sve je ionako oko nas tužno, pa sam željela barem malo razveselit' ljude, kaže nam Katarina.- Mislila sam da neću ove godine ništa radit', ali srce mi nije dalo. Odlučila sam prvo plesti onako za sebe, a onda sam odlučila praviti kao i prije i sve podijelit! Mnogi ljudi u ovim teškim vremenima pomažu humanitarno, donacijama, radom i slično, a ja ću palmicama! Željela sam barem nekome ovako olakšat', nekoga razveselit'. I tako sam napravila za početak 200 palmica i objavila na društvenim mrežama da ih darujem. Onda su moje prijateljice s posla Paula i Žaneta to dalje podijelile na mrežama i ljudi su se počeli javljat. U samo jednu večer otišlo je svih tih 200 palmica! Nisam očekivala da će mi se toliko ljudi javit'. Mislim da ću ove godine isplest sigurno više od 500 palmica i sve darovati. Želja mi je da ih dobiju svi koji traže. Žao mi je što ih ne mogu dostavljat' radi svih ovih ograničenja, ali nać' ćemo način da svi dobiju svoju. Volim da mi ljudi dođu doma i uzmu sami što žele, tako da čuvamo jedni druge.
Reklama im ne treba
Prve palmice Katarina je počela plesti prije skoro 30 godina, za vrijeme rata kada je imala tek 12 godina.
Moj brat se tek oženio i njegova žena Anita, koja je u Konavle došla iz Župe, plela je palmice za nas, svojtu, susjede... Meni je to bilo interesantno pa sam učila od nje, kaže Katarina. Ja bi pravila križeve, a ona palmice. Već sljedeće godine znala sam plesti manje palmice, a s 15 godina sam prodala prvih 8 komada. Za mene je to bilo nešto posebno, ratne godine, prvi zarađeni novci... Nakon toga sam s Anitom i dalje plela, prodavale smo, a kada sam se udala nastavila sam i dalje radit. To mi se u ovo vrijeme godine pretvorilo u mali obiteljski posao. Ali to nikako ne bi mogla bez moje obitelji, rodbine, prijatelja, podstanara... Kao što svi zajedno radimo oko cvijeća za Mrtvi dan u mojih Simovića, roditelja Stjepana i Mile te brata Stjepana i njegove obitelji u Čilipima, tako i meni svi pomognu za Cvijetnu nedjelju u pletenje palmica. Za branje palmi i maslina zadužen je moj muž. Ako ima dosta narudžbi priskoči mi nevjesta Anita i moje kćeri koje zasad prave križeve i spajaju ih na palmice. To mi jako olakšava posao jer ne gubim vrijeme. U nas je običaj uz palmicu odmah vezat i grančicu masline. Svi radimo, netko plete, neko reže, neko veziva, slaže... Moja mama Mila me rastereti u to vrijeme kuhanja. Kad krene prodaja, onda smo najjači! Tko god ima negdje nekoga poznatoga, svatko prodaje. Reklama nam ne treba, ljudi nas znaju pa imamo stalne narudžbe. Bude nas u prodaji nekad više od 20, svatko na svom području. Ne prodaje se s mjesta, ljudi nas nazivaju, dolaze, mi odvozimo i tako... Jedino bi moja nepuča Andrea, stalno uz mene dok radim, uzimala palmice i prodavala ispred Lidla ili negdje drugo. Ona cijelu sebe daje u taj posao s palmicama. Ja sam Konavoka, rodom iz Čilipa gdje se Cvjetna nedjelja od davnina posebno slavila pa je i to razlog zašto volim to što radim.