Usamljenom čovjeku važniji je razgovor i od spenze i od lijekova

Četiri žene, uređene i uzbuđene, dočekale su nas u prostorijama Općine Ston. Nasmijane, s toplim očima, zahvalne za pruženu priliku, sjedile su pokraj načelnika Vedrana Antunice i općinske pročelnice Valentine Vitković, zaslužne što su se ponovo zaposlile.

'Volim pomagati ljudima'

A posao je to koji se, zapravo, ne radi zbog novca. Puno je tu više ljubavi, jer briga o starijim osobama prvo traži suosjećanje i toplinu. Njih četiri predstavljaju 13 žena koje u tri pelješke općine brinu o 86 starijih osoba koji žive u svojim kućanstvima, a potrebna im je pomoć.
Najvažnija je tim ljudima lijepa riječ, naglašavaju naše sugovornice i gerontodomaćice, da progovore s nekim, da ne vide živo čeljade samo na televizoru. Važniji im je često puta razgovor i od spenze i od lijekova jer teško je čovjeku usamljenom, koji nema nikog svog ili ima pa i ne pitaju za njega.
- Radila sam razne sezonske poslove, a onda doznala za ovaj projekt, prijavila se i uspjela, što mi je izuzetno drago – s osmijehom nam kazuje Kristina Marlais Ujević. - Bila sam presretna jer volim pomagati ljudima, time postajem bolja. Upoznala sam moje korisnike, to su dragi i divni ljudi od kojih neki nikoga nemaju. Brinemo o njima već osam mjeseci, to je puno i jako su se na nas navikli. Ne znam kako će to biti nakon dvije godine... Bit će teško – pribojava se Kristina, koja brine o korisnicima u Stonu i Gornjem Zatonu. Ovaj projekt, na žalost, ima vremensko ograničenje – trajat će 24 mjeseca. Potrebe tih ljudi koje ove požrtvovne žene obilaze ne prestaju za tih nekoliko mjeseci, pa se postavlja pitanje što će tada biti? Valentina ističe da su odmah vidjeli da će projekt postići odlične rezultate, pa se pribojavaju dana kad prestaje. No, općinski načelnik Antunica i pročelnica Vitković učinit će sve da se ipak nastavi.
- Svi su se ti ljudi već sada naučili da ih one posjećuju i pomognu im, pa nas je svih strah što će biti nakon 24 mjeseca – dodaje Valentina. U početku se mislilo da će pomagati 76 starijih osoba, no taj se broj u međuvremenu popeo na 86 i stalno raste.
To govori o još jednoj poraznoj činjenici, a to je da je sve više staračkih domaćinstava na prelijepom Pelješcu.

'Što daješ, tako ti se vraća!'

Njihovo je radno vrijeme 40 sati tjedno, svaki dan 8 sati od ponedjeljka do petka. No, žene se mogu dogovoriti sa svojim korisnicima kada im odgovara posjet, može to biti i u popodnevnim satima, subotom... To je manje posao, a više neki poziv duše, slaže se i Vedran Antunica.
- Bez duše ništa. Ovo je vrlo bitan projekt, posebno u maloj sredini gdje nema domova starijih, a ljudi koji nemaju nikoga svoga imaju bar neku pomoć u svom kućanstvu. Na žalost, sve je više takvih starijih osoba. Imate svakakvih sudbina, ima onih kojima su djeca daleko, a kad ti ujutro netko kaže 'dobro jutro', to je velika stvar – ističe načelnik stonske općine. - Ove žene sve im odrade, pa i puno onog što nije napisano. U pitanju je ljubav, jer ovo nije posao. A sam podatak da smo krenuli sa 76, a sad smo na 86 korisnika, dovoljno govori o tome koliko je staračkih i samačkih domaćinstava na Pelješcu – kaže Vedran Antunica.
Najbliži dom za starije je u susjednoj državi, u Ravnom ili u Neumu, ili u Dubrovniku gdje se jako dugo čeka na mjesto u jednom od domova za starije i nemoćne.
- A ima i puno ljudi koji ne žele u dom – ističe Nediljka Rabušić, jedna od gerontodomaćica.
- Lijepo im zaželite dobro jutro, donesete po kolačić, oni su presretni, k'o mala djeca. Jedva čekaju da im dođemo. Starije osobe, kad pođu od doma i u dom, često brzo umru, imala sam par takvih slučajeva. Može im biti sve najbolje, mogu imati najbolju njegu, ali nije to - to. Stvarno je tim ljudima teško. Moglo bi se nas zaposliti još puno, jer dosta ih još ima kojima stvarno treba pomoć. Ovaj projekt je pun pogodak – naglašava Nediljka, koja živi u Ponikvama, a radi na području Općine Janjina. - Što daješ, tako ti se i vraća! Starijima treba ljubav. Ako ste otvoreni i blagi, nasmiješite se, uradite što treba, ono što oni hoće jer ne može ništa na silu, sve će vam se to dobrim vratiti. Mene su neke starije žene pitale bi li im očistila sobu, a mi ne smijemo ulaziti u sobe, nego u kuhinju i banju. Ja onda kažem 'vi mene ne poznate', a oni mi odgovore da imaju povjerenje. To je divno. Svaki dan idem tamo, nekad ne moram ništa ni raditi, nego samo im dati podršku kroz razgovor. U Sreseru, recimo, nema ni butige. Nema ni doktora ni ništa, pa ih ja odvedem. Nekad i sama pođem u spenzu za njih – prepričava Nediljka.
Bosiljka Glavor pokušala se izvući riječima 'one su sve rekle', ali nije joj upalilo. Ova simpatična šezdesetogodišnja gospođa rođena je Vrgorčanka udana na Pelješac.
- Čula sam za ovaj projekt i poduprli su me u Općini. Prijavljena sam bila na berzu rada, a oni su me potaknuli da se prijavim za ovaj projekt. Pokrivam mjesto Žuljana, Putnikovići, Dubrava i Brijesta – kaže. - Po dogovoru dođem, s njima razgovaram, donesem, nekad očistim, nekad sjedimo i pričamo, donesemo im lijekove, spenzu. Što je rekao gospodin gradonačelnik, tu se radi nešto više nego što mi trebamo, ali to je moja odluka i moja ljubav prema njima. Ulazim u kuće i u dušu čovjeka – opisuje Bosiljka, koja živi u Dubravi.

Dao bih joj ocjenu super pet!

Zdravka Hladilo cijeli je život radila u ugostiteljstvu, kuharica je po struci.
- Došlo je do zasićenja, a malo i zbog zdravstvenih razloga bila sam na berzi godinu dana, nakon 30 godina staža. Onda sam čula za ovaj projekt, zainteresirala se i, Bogu hvala, dobila ovaj posao. Brinem se o korisnicima u Ponikvama, imam ih sedam, obiđem ih skoro svaki dan, nekad jednom, nekad dva puta, ovisi o potrebama. Najviše im, uz lijekove, treba lijepa riječ – kaže Zdravka.
Da je ova tvrdnja dirljivo istinita, uvjerili smo se u kući Antuna Roka iz Zatona Gornjeg blizu Stona. Osamdesetšestogodišnji Antun živi sam u selu koje broji samo četiri kuće...
- Jedini imam prebivalište ovdje. Dođu mi susjedi vikendom, ali svatko ima svoga posla, dođu i pođu. Ali dođe mi Kristina skoro svaki dan – s osmijehom će ovaj dragi čovjek, sretan što je uključen u ovaj projekt. Nikad se nije ženio, nema djece, tek neputa u Dubrovniku koji ima krcato svojih obveza.
Rođen je u selu, tu voli i 'tu volim i umrijet', kazuje Antun. Bavio se poljoprivredom, nekad radio i sezonski, pa iako je u visokim godinama, još radi oko maslina.
- Ne dam se još! - kaže, pa se sjeća da je u četiri kuće u selu, kad je bio mlad, bilo 40-tero čeljadi.
- Izumrli su, mladi pošli, najviše u Dubrovnik – dodaje.
Antunu je najbliža butiga u Stonu, udaljenom više od 30 kilometara. Ne vozi, niti ima auto. Pa kako je dolazio do spenze kad nije bilo Kristine u njegovu životu?
- A kako... Svakako se muči! Prije sam sam mijesio kruh. Ja sam isto k'o pustinjak. Sad ima Kristina, donese mi kruh, potrepštine. Ja i ona se uru, nekad i duže, razgovaramo, smijemo se i šalimo – govori Antun i time otkriva što je njemu zapravo najvažnije. - Čim je došla, ja sam nju nekako ocrt'o, da je to jedna prava osoba. Družimo se, dolazi svaki dan. Ja bih joj dao ocjenu super pet!