Prvi put je na placu, onu u susjednom Herceg Novom, danas 86-godišnja Mare Pržić iz Vitaljine, otišla je u trinaestoj. Kao i svi Konavljani tih poratnih godina, zaputila se preko granice na natovarenom tovaru, u karavani s magarcima i konjima koji su vukli sepete robe i drva za prodaju.
Kolnim putom za Crnu Goru putovalo se po dva sata, što i nije strašno zbog blizine državne 'međe'. Primorci su, kaže tete Mare, putovali puno dulje:
- Išli su u to vrijeme prodavat' u Herceg Novi i Župljani, i ljudi iz Topolog...sjećam se, bio je neki Pero Konsuo do mene na banku. Kupovalo se u to doba sve, od zelja i grožđa do rogača i oskoruša, one su baš bile na cijeni. Poslije se dobro trgovalo i na Mrcinama, Trebinjci bi dolazili, išle su smokve, rakija, vino...- prisjeća se svojih 'placarskih' početaka ova ženica sitnog rasta, jedna od rijetkih preostalih vila koje se nisu odrekle konavoske narodne nošnje.
Pokušala se tete Mare iz nje nakratko skinuti, ali nije išlo. Zaboljeli su je bubrezi pa je brzo odustala od eksperimenta. Kad navikneš na nešto, uđe ti u krv i nema pomoći. Kako s robom, tako i s placom.
Kako su tekli 'placarski' dani tete Mare koja i danas veze prekrasne primjerke konavoskog veza, pročitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika!