Šipan, preciznije predio do kojeg se može pješice ili pak morskom stranom. Šatori pod stablima, njih desetak. Nema vode ni struje, cvrčaka u izobilju. Bez mobitela, facebooka, nitko nije online. Sve je na 'off' osim čovjeka i prirode. Tako izgleda logorovanje dubrovačkih katoličkih skauta Župe Velike Gospe i sv. Andrije. Otočka četiri dana učenja o vrijednostima koje smo olako potisnuli.
Sve je počelo u jesen 2016., kad je katedralni župnik don Marin Lučić, po uzoru na riječke skaute koji postoje već 15 godina, i u Dubrovniku pokrenuo Odred svetog Benedikta koji danas broji 80-tak djece iz Župe. Zanimljivo je kako se upravo u vremenu otuđenosti koju nam je korona nametnula, skautskoj družbi koja njeguje vrijednost zajedništva, priključuje sve više djece.
- U temelju Odreda je ljubav prema Bogu, Crkvi i Domovini. Imamo deset skautskih zapovijedi i skautska obećanja koja obnavljamo svake godine o svetom Vlahu – kaže don Marin i nastavlja:
- Oni su 'vojska', ali u duhovnom smislu, njeguju disciplinu kroz molitvu i ljubav prema Domovini, poštuju prirodu. Često sudjelujemo na državnim proslavama, Dan državnosti, Dan branitelja. Kroz to zajedništvo njegujemo prihvaćanje i u tom zajedništvu prepoznajemo Isusa koji nas svih okuplja.
Čupaš korijen, mičeš kamen...
Katolički skauti ne vole vrijeme gubiti između četiri zida. Radne i humanitarne akcije, briga o podjeli Betlehemskog svjetla mira po župama, izleti na Kupres, Mljet, Snježnicu..., sudjelovanje na susretima skauta Hrvatske... sve što mogu, rade na otvorenome. A logorovanje na Šipanu priča je o učenju samostalnosti, odgovornosti, razumijevanju, o životu u tišini prirode.
- Ujutro se probudimo rano,već u 7 i pol. Nakon podizanja zastave i himne ide tjelovježba i doručak, pa rad: čupaš korijen, mičeš kamen, čistiš plažu... Poslije rada je igra. Podijeljeni smo u patrole pa skupljamo bodove u igrama, ponašanju, radu, a najbolja patrola dobiva medalje. Poslije igre i kupanja je objed pa pustinja – opisuje nam Matej Barišić koji ima dvije godine 'staža' u skautima u dobnoj skupini 'Kuna'. A mi ga u čudu pitamo: pustinja na Šipanu?
- Tad šutimo i to sat vremena. Igramo na karata, pokazujemo se rukama, ali svi šute – kaže nam Matej opisujući pustinju u kojoj skauti u tišini razmišljaju, mole a imaju i mogućnost za ispovijed. Poslije šutnje slijedi kupanje i igra pa večera, sveta misa i kateheze.
- Tu uvijek pročitamo neku priču iz Evanđelja i onda razgovaramo, razmišljamo o tome, o nekim pitanjima o životu... puno tu naučimo.
Skauti na logorovanju uče kako se snalaziti bez struje, vode i bez mobitela. Pa to su samo četiri dana, kaže Matej. A spavati u šatoru na tvrdoj zemlji 'može se, nije nama problem'.
Luna Ivičević Bakulić simpatična je pripadnica skupine 'Vukovi' (srednjoškolci). Krenula je kao 'Kuna' jer je u skautima već pet godina. Za nju su skauti u korona vremenu 'jedina svijetla točka u cijelom tjednu'. Naime, skauti imaju svaku subotu svoje redovne susrete.
- Nema druženja, treninga, ničega zbog korone. Trčiš subotom na skaute, jedva čekaš. Bez obzira na tu koronu mislim da nas je još više zbližila, držali smo se skupa – kaže nam Luna. Priča i o skautskim počecima:
- Bilo nas je puno manje, nismo bili podijeljeni u dvije skupine. Sve mi je to bilo novo. Mojima je to isto bila fora jer je tata išao prije na izviđače. Išli smo na razna kampiranja, a volontiranja su mi najdraži dio skautske priče.
Na Svjetski dan skauta 22. veljače dubrovački skauti volontiraju u Caritasu. Svugdje su prisutni i već prepoznati. Pitamo je čemu su je skauti naučili?
- Općenito živjeti. Upoznala sam puno prijatelja s kojima se družim i izvan skauta, jedni drugima smo podrška. Pokušavam dnevno učinit' jedno dobro djelo, to je jedna od skautskih zapovijedi. Ne sjetim se vazda ali često uradim. Bitno je da ne zaboravimo truditi se – iskreno će Luna.
Pjevaj i fućkaj
Još jedna nasmiješena 'Vučica' Laura Kursar prisjeća se kako ju je dopala čast ići u Beč po Betlehemsko svjetlo.
- Zvala me tete Vanda i pitala bi li išla s njom. Betlehemsko svjetlo je zapaljeno u Betlehemu u Bazilici rođenja Isusa. Išlo je puno skauta iz cijele Europe. Kad smo bili u crkvi prišao mi je jedan maleni dječak i pitamo me da se zamijenimo maramama. Doma imam njegovu zelenu, a on moju crvenoplavu – kaže Laura, skautica već četiri godine.
Skauti u nevolji pjevaju i fućkaju, uči nas Laura kako se nositi s poteškoćama pa će kroz osmijeh:
- Tada te ništa ne može obeshrabriti pa ni probušena guma autobusa po povratku s Kupresa. Stvarno je super biti skaut. Cijeli tjedan smo u školi i cijelo vrijeme nas nešto tlači, a u subotu znam da će mi bit super na skautima, da se mogu opustit i odmorit. Uvijek nas na susretima don Marin kroz neku temu podučava za život bitnim stvarima, a nakon toga se družimo i igramo. U tome je ljepota – kaže nam Laura.
Dok skauti pričaju njihova ih voditeljica točnije starješina Vanda Kljunak sa zanimanjem ali i ponosom sluša. Za tetu Vandu imaju samo riječi hvale 'ona vjeruje nama, mi vjerujemo njoj i tako čuvamo mir u Odredu'. Kao i Vanda za njih. Držati 80 djece u zajedništvu, nije problem 'to voli i tu sebe daje'. Za susrete subotom će kako se 'nitko ne ustručava ni priče ni svog mišljenja jer uvažavamo se i prihvaćamo stavove, svatko nešto kaže, doprinese razgovoru'. A Šipan?
- Uče se samostalnosti, poslušni su. Zanimljivo je to pranje suđa, svatko sebi mora oprati posudu i pribor, staviti sušiti šugaman od kupanja, nema nekoga da uleti. Šator bude u đumbusu treba ga pospremiti, nema mame da to uradi. Neki su pomagali i kuhati kuharima guliti luk ili patate – priča nam Vanda dok osmijeh ne silazi s lica.
'PUSA'
- Kad zazvoni kraj pustinje bude vriska. Kažu nam 'ne mogu šutat, ne mogu razmišljat' ali opet svi strpljivo šute. Dobro se slažu. Bili su super. Oni tamo rade, oznoje se. Nije to lako, nije Šipan lagan, zahtjevno je, tako svaka čast djeci koja pođu. Lakše je spavati do podne, pa mama da objed pa ću na kupanje. A tamo imaš raspored, vruće je užasno ali drže se svega. Većina se prvi put odvojila od roditelja i još idu u šumu – kaže Vanda i dodaje kako su starija djeca ovisnija o mobitelu i teško im je bez tog aparata, 'baš zato cijenim njihovu volju da kampiraju, budu tu, jer nije to lako'.
Od djece još doznajemo kako se 'napokon igraju' tresete, mafije, pantomime... Zvijezde su im super, u mraku Šipana savršeno se vide. Mnogi zadrže naviku rada i pomaganja i kod kuće. Matej primjerice mami ponekad pomogne skuhati ručak. Kad se vrate doma sve što imaju više cijene i komfor kuće i hranu i udobnost trosjeda. 'Krevet mi je najveće blago nakon Šipana' dodaje Luna. Ove godine geslo logorovanja bilo je PUSA – Povjerenje, Uvažavanje, Slušanje i Aktivnost. I koliko god četiri dana izgledala neznatna, u tih stotinjak sati u netaknutoj prirodi prožetih duhovnošću, čuda se događaju. Djeca se vraćaju igri, (na)uče se samostalnosti, zajedništvu i razumijevanju, a kroz rad i ljenost iščezne.