Napomenimo kako je prije manje od mjesec dana taj isti orkestar svirao ispred Katedrale, a publika se u širinu i dužinu rasprostrla do kazališta. I sve je štimalo! A u parku Gradac je malo toga štimalo: zvuk se raspršio na sve strane i nije postignuta kompaktnost, imali smo dojam da članovi Orkestra ne čuju jedni druge, ali se zato čulo okretanje stranica i stavljanje sordine, pizzicata su posebno bila problematična, a boja zvuka pojedinih instrumenata kao da je bila izobličena.
Čemu riskirati i čemu eksperimentirati kad imamo provjereno rješenje? Recimo kako je Kraš bio pokrovitelj ovom koncertu pa su izvođačima umjesto cvijeća darovani slatki aranžmani, a na stolicama su publiku čekale tri Bajadera u celofanu.
Koncertom u parku Gradac ravnala je Nil Venditti, jedino ime u glazbenom programu Igara koje nije iz redova domaćih umjetnika, a solist je bio klavirist Marijan Đuzel. Venditti nas je vodila kroz program govoreći na mikrofon neke detalje o djelu i skladatelju, ljepoti prostora, zvijezdama i komarcima, otpjevala nam je i temu zadnjeg stavka Beethovenove Prve simfonije i naglasila kako se osjeća dijelom priče iz Rossinijeve uvertire Turčin u Italiji – kojom je započela večer – jer joj je mama iz Turske a tata iz Italije. Na početku drugog dijela je zahvalila publici što se nakon pauze vratila na svoja mjesta. Ispričala je i priču o problemima s kojima se glazbenici diljem svijeta suočavaju u ovoj situaciji i objasnila formu i kromatiku u dodanoj Puccinijevu skladbi Krizanteme kojom je započeo drugi dio a čija je izvedba bila posvećena svim žrtvama COVID-a 19.
Zbog svega nabrojenog, ovaj koncert nismo mogli doživjeti kao umjetničku cjelinu. Neupitna je energija dirigentice, posebno su uočljive njene gestikulacije kojima dava svakom instrumentu svaki „upad“, očito je njeno uzbuđenje za nastupom kao i veselje nakon svake odsvirane skladbe. A izbor prostora maćehinski se ponio i prema Marijanu Đuzelu koji je izveo solističku dionicu u Beethovenovom Koncertu za klavir i orkestar br.5 u Es-duru op.73 zvanom „Carski“. Đuzelovo sviranje nije postiglo širu ni tonsku ni dinamičku paletu, a imali smo dojam da je solist neopušten i bez većeg interpretativnog nadahnuća. Ipak nam je Đuzel darovao glazbeni dodatak, Bagatelu, kojom je uveličao Beethovenovu godinu.
Moramo se pitati zašto je trebalo skupocjenu Yamahu odvlačiti na Gradac, u prostor u kojemu je žrtvovana sva potencijalna kvaliteta svih izvođača?
Za kraj recimo kako će se završni koncert na ovogodišnjim Igrama sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i solistima održati ispred Katedrale.