Ako već ne možemo konkurirati svemirskom programu razvijenih zemalja, možemo li barem povećati proizvodnju rajčica, sira ili svinjetine? Što mislite? Pa da ne moramo i to masovno uvoziti...
Hrvatska je dočekala novu poljoprivrednu strategiju, a još je proljetni "lockdown" aktualizirao okretanje domaćim proizvođačima i varijacije na temu ekonomske samodostatnosti, barem u proizvodnji hrane, donosi Slobodna Dalmacija.
No, zato će biti zanimljivo vidjeti i brojke, je li se što stvarno pomaklo ili je (opet) ostalo na priči i "trebalo bi" planovima. Istina, na konkretne brojke ćemo još morati pričekati, negdje do travnja, kada Hravtska gospodarska komora objavljuje cjelovite podatke o godišnjem uvozu i izvozu poljoprivredno-gospodarskih proizvoda. One službene, čemu izmiče zone sive trgovine, jasno...
Ali, o trendovima se da ponešto zaključiti i iz dosadašnjih podataka: u 2019. godini, u Hrvatsku je uvezeno proizvoda u vrijednosti od oko 25 milijardi kuna, ili 2,7 milijardi kuna više nego 2018. godine.
Istina, rastao je i izvoz u istom razdoblju, ali vanjskotrgovački deficit je u hrani porastao za 23 posto, više od petine u spomenutom periodu!
Samo mesa i klaoničkih proizvoda lani smo uvezli za 36 milijuna eura više nego u 2018. godini.
U plusu smo bili jedino s ribom (toliko smo je očito željni!): izvoz je za gotovo 32 milijuna eura bio veći u 2019. nego u godini prije.
Već ste negdje sigurno pročitali ili čuli jadikovke proizvođača mlijeka i mliječnih proizvoda: u 2019. smo tako imali uvoz "težak" 268 milijuna eura, do je izvoz bio poprilično mršav. Naime, izvezli smo svega 72 milijuna eura mlijeka i mliječnih proizvoda.
Uvozimo i krumpir, rajčicu, mrkvu, salatu, kupus, što i nije čudno pogledate li u kakvom je stanju (drniško) Petrovo polje, Sinjsko polje, dobar dio najplodnije hrvatske zemlje – Slavonije...
Dakle, teško da će "lockdownom" izazvano "otkrivanje" domaćih OPG-ova ili ponude babe Cvite iz Muća bitnije ugroziti neugodnu činjenicu koja kaže da vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje godinama pada, ili u najboljem slučaju tek stoji na istoj razini, i trenutačno je na 17 milijardi kuna, što je ispod razine uoči prošle velike gospodarske krize. Naime, 2008. domaća proizvodnja bla je na neke 22 milijarde kuna.
Iz Crostočara upozoravaju da i neke članice EU-a ne prepuštaju baš sve tržištu, pa tako navode primjer Rumunjske koja čak zabranjuje izvoz strateških proizvoda poput žitarica... Dok mi izvozimo sve više kukuruza, primjerice, jer nema stoke koja bi to trošila. A onda se to lančano reflektira i na sve druge grane poljoprivrede.
Stručnjaci su izračunali da bi sa samo 400 tisuća hektara zapuštene zemlje stavljene u funkciju, Hrvatska svake godine mogla proizvoditi hrane za čak 11 milijuna ljudi! Čak i bez EU sredstava, na kojima se s pravom temelji boljitak poljoprivrede u idućim godinama.
Ali na takav iskorak ćemo još pričekati. Isto kao i na planu modernizacije i primjene novih tehnologija, okrupnjavanja proizvodnje, stavljanja "u pogon" neiskorištenih zemljišta, uređivanja pitanja plasmana proizvoda i uvoza robe upitne kakvoće po dampinškim cijenama. To je tema koju treba riješiti sistemski, dugoročno, bilo kakvo antitržišno zatvaranje ili eventualni protekcionizam bili bi zapravo štetni, odnosno, tek privremeno učinkovit potez u korist domaće proizvodnje.
U redu, teško je nakon svega očekivati radikalan zaokret još danas ili već sutra. Zato i ovih božićnih blagdana jedemo i pijemo puno toga iz uvoza, što nerijetko nije kvalitetnije od domaće ponude koja nije "dobacila" do našeg stola.
Samo da ne bude opet – malo sutra. Iako smo, je li, za trajanja pandemije "shvatili" neke stvari. Da se salata može kupiti i od prvog susjeda ili najbližeg OPG-a, čak i povoljnije nego u velikim trgovačkim lancima, donosi Slobodna Dalmacija.