Procijepljenost u Dalmaciji, regiji najviše egzistencijalno ovisnoj o turizmu, ukupno je tek nešto viša od 35 posto i na razini cijele Hrvatske predstavlja najlošiji rezultat. Na turističkoj Malti ta brojka istodobno iznosi 80 posto, u Italiji preko 70, a u Španjolskoj i Austriji više od 65 posto, piše Slobodna Dalmacija.
Za kolektivni imunitet i povratak normalnom životu potrebna je prokuženost od 70 do 85 posto stanovništva, bilo da se do nje došlo cijepljenjem ili prebolijevanjem Covida-19. To je također epidemiološki minimum i za sigurnu turističku sezonu, bez rizika ranog prekida kakvome smo svjedočili prošle godine. Bez obzira na te istine, mnogi dalmatinski skeptici pred vlastitim ekonomskim opstankom primat daju slobodnom antivakserskom mišljenju i grčevitom otporu imunizaciji.
Sloboda mišljenja nikad i nigdje nije bila naročit problem, no itekakav društveni problem danas predstavlja sloboda govora i pisma onih koji uopće ne misle, a spremni su svoje „istine“ masovno širiti naokolo u formi lažnog prosvjetiteljstva. Dopredsjednik HUBOL-a dr. Boris Ujević kao glavni izvor širenja teorija zavjere i antivakserske propagande kod nas vidi društvene mreže. One su u potpunosti preuzele širenje antipropagande o cjepivu, ističe, jer su antivakseri malo ili nimalo prisutni u hrvatskim mainstream medijima.
Na razini dalmatinskih županija, najtvrđi otpor cijeljenju je na djelu u Zadarskoj (25,5 posto cijepljenih s dvije i 31,6 posto s jednom dozom), Šibensko-kninskoj (25,5 posto s dvije i 30,5 posto jednom dozom) i Splitsko-dalmatinskoj (25,8 s dvije i 31,5 posto s dvije doze). Završeno cijepljenje ukupnog stanovništva u najvećem je obuhvatu ostvareno u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (31,9%), što je svrstava među najuzornije i na obali i na kontinentu.
Dubrovčani su, za razliku od ostatka Dalmacije, očigledno osvijestili svoju ovisnost o turizmu i prihvatili medicinsku nužnost kao preduvjet izbjegavanja propasti još jedne sezone i vlastitih ekonomskih perspektiva. Na samom jugu bolji su u dosljednom izlaganju igli čak i od Istrijana koji su s dvije doze dosad cijepili 31,1 posto stanovnika, dok je jednom dozom cijepljeno njih preko 40 posto. Središnji dio hrvatske obale, međutim, predstavlja utvrdu koja se od cjepiva brani fanatično i junački, baš kao od svojedobnih najezdi Turaka.
Dobar dio ih pritom ne shvaća da novodobni „Turci“ danas za sobom vuku kufere pune eura za njihove restorane i apartmane: spriječe li im prezirom prema cijepljenju prodor na svoja područja, otići će mirno drugdje, a domaćinima prepustiti da najesen ispaštaju svu raskoš posljedica svojih paranoja.
Brojni zapadni analitičari masovnost otpora vakcinaciji na prostoru jugoistočne Europe lakonski pripisuju nekadašnjem komunističkom nasljeđu i otporu nametnutim rješenjima, što je prilično paušalna i neznanstvena sociološka empirija. Jednako bi se tako otpor cjepivu u Dalmaciji mogao politikantski tumačiti posljedicom dugogodišnje vlasti HDZ-a, premda je HDZ jednako dugo na vlasti i u Dubrovačko-neretvanskoj i u ostalim 'antivakserskim' dalmatinskim županijama.
Mađarska Viktora Orbana, primjerice, u mnogim aspektima iskazuje postkomunistički sindrom sklonosti autoritarnim vladama čvrste ruke, no svejedno je dosad ostvarila iznimno visoku stopu procijepljenosti od preko 65 posto ukupnoga stanovništva, što je na razini najuzornijih zapadnoeuropskih država. Nešto manji postotak sklonosti cijepljenju danas jednako iskazuje i Češka, još jedna zemlja koja je nekad bila obuhvaćena čvrstim komunističkim zagrljajem sovjetskoga lagera.
Očito je da se ne može baš sve rutinski objasniti povijesnim traumama, nekad valja uvažiti i druge korijene otpora znanstvenim dostignućima, civiliziranosti i modernitetu. U Dalmaciji pritom nije za zanemariti, primjerice, ni bjelodan izostanak prosvjetiteljskog utjecaja Katoličke crkve na svoju brojnu pastvu: oni koji tradicionalno preporučuju vjernicima za koga trebaju glasati na izborima uglavnom šute ili agitiraju protiv cjepiva, izlažući pučanstvo nastavku epidemijske agonije.
Dijelovi Hrvatske koji se grčevito odupiru cijepljenju najsličniji su zapravo dominantnom brđanskom mentalitetu država u regiji: Srbiji, BiH, Kosovu, Albaniji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji… Globalne agencije bilježe kako je povjerenje građana u cjepivo u odnosu na 2020. godinu posve logično poraslo u gotovo svim dijelovima svijeta, ali ne i u ovim zemljama jugoistoka Europe, gdje je sklonost teorijama zavjere i dalje čvrsta kod više od 60 posto ispitanih.
Think-tank The Balkans in Europe Policy Advisory Group (BiEPAG) utvrdio je kako se u SAD-u i zapadnoj Europi spremnost na prihvaćanje teorija zavjera oko cjepiva bilježi kod najviše 25 posto ukupnog stanovništva. Tek krajnje marginalne društvene grupe u razvijenim zemljama još smatraju da je farmaceutska industrija sama doprinijela širenju virusa, ili da ga je plasirao Bill Gates ili američka vojna industrija.
Za razliku od naivnih Europljana, mnogi Hrvati, a naročito priobalni, ne daju se obmanuti tom jeftinom imperijalističkom propagandom: na tragu Ilije Čvorovića, lucidno zaključuju kako moderni porobljivači sve rade javno samo kako ne bi izgledalo tajno. Strah da će im od cjepiva niknuti treće oko ili im prste obnoć zamijeniti traci od hobotnice djeluje im još uvijek puno logičniji od bojazni da im djeca najesen neće imati za kruh ili da će im apartmani zjapiti prazni, a krediti uredno pristizati na naplatu.
Jedino što su našijenci nekritički i bez ikakvih otpora spremni primiti iz Europe novci su iz tamošnjih fondova. Zanimljivo je kako još nikome nije palo na pamet da ih se, umjesto cjepivom, već godinama zapravo čipira opasnim bruxelleskim eurima, piše Slobodna Dalmacija.