- Rukomet sam počeo trenirati nakon što se u nas održalo Svjetsko rukometno prvenstvo. Bilo je to krajem 2009. godine. Hrvatska je igrala finale. Osvojila srebro. Imao sam devet godina. Prvi trener mi je bio Sven Krile. Poslije me je trenirao Vide Vlahić. Sjećam se prve utakmice. Bilo je to početkom 2016. godine. Dobili smo Opuzence u Gospinom polju sa 41:21. Igrao sam zadnjih 15 minuta. Postigao sam 3 pogotka. Inače, prve rukometne utakmice sam odradio igrajući za školsku ekipu, Osnovnu školu Župa dubrovačka, a poslije sam nastupao za Turističko ugostiteljsku školu na prvenstvu srednjih škola. Prije toga, bilo je to kad sam išao u prva četiri razreda osnovne škole, trenirao sam nogomet, i to u Školi nogometa 'Jozo Matošić'. Boćanje sam pak počeo igrati na Brgatu. Bio je neki turnir. Nastupio sam i pobijedio, te su me nakon toga uzeli u klub. Bilo je to 2011. godine. U kadetima sam na županijskom prvenstvu u boćanju osvojio pet zlatnih medalja i jedno srebro, a na državnom sam trčao štafetu s Leom Kokanovićem s Bosanke te smo osvojili broncu. Na juniorskim natjecanjima pak srebro u Kupu Hrvatske, te bronca u prvenstvu, Hrvatskoj ligi.
Debi za prvu ekipu Rukometnog kluba hrvatske mladeži imao je kolo prije dolaska Zlatka Saračevića pod čijim je vodstvom izboren drugi rang u kojem je Bevanda s Dubrovnikom odmah igrao za vrh.
- To pamtim jer nismo znali za poraz nekoliko mjeseci. Bili smo novi u drugom razredu, a sezonu smo otvorili sa šest pobjeda i dva remija.
Na kraju prve drugoligaške sezone treći, a taj plasman ostvarili su i u drugoj sezoni. Sven Krile je vodio momčad Dubrovnika dva zadnja kola prvog dijela te druge drugoligaške sezone kad je Saračević iznenada dobio poziv koji se ne odbija, te preuzeo PPD Zagreb.
- Drugi dio te druge sezone odradio je na klupi Ante Lagator. Potom je stigao Silvio Ivandija, a s njim smo u toj našoj trećoj drugoligaškoj sezoni slavili te izborili najveći rang.
I dok se porazi u protekle četiri sezone mogu nabrojiti na prste, u najvećem rangu ih je bilo napretek.
- Prvo moram reći kako je svaki skalin naprijed donio veće zadovoljstvo igranja rukometa. Kad smo iz trećeg ušli u drugi rang bilo je već manje grubosti u igri, kad smo zaigrali u Premijerligi bila je milina igrati. To je tako u svakom sportu, tako i kod nas. U Premijerligi su najbolji igrači, suci, sve najbolje. Nama je nagrada za trud koji smo uložili proteklih nekoliko godina bio prvo ulazak u drugi rang, a na kraju u prvi. Pobjede su nas nosile. Mi smo bili bez poraza gotovo cijeli prvi dio one naše prve sezone u drugom rangu. Svi su sebe stavljali ispred nas, a mi smo bili ispred svih. Gotovo do kraja prve drugoligaške sezone smo bili u borbi za vrh, isto tako u drugoj unatoč odlasku trenera Saračevića, te u trećoj, dolaskom još jednog velikog trenera, poznatog rukometnog imena, vodili smo od prvog do zadnjeg kola te ušli u Premijer ligu, ali u tom najvećem rangu ispustimo pobjedu u prvoj utakmici, u drugoj poraz u gostima s dva razlike, non stop je bilo li-la. U trećoj izgubimo doma s jedan razlike... i uđe nemir u svlačionicu. Rezultat toga je bio nastavak slabijih rezultata, te odlazak trenera Ivandije. Došao je Vedran Ćurak, ali opet nije bilo kako smo željeli, opet je jedna lopta odlučivala, jedan napad. Mi smo promašili, suparnik bi pogodio. Stoji, ovo je ipak najjači rang, suparnici su dosta kvalitetniji od onih koje smo imali u drugoj ligi, ali... unatoč tome smo očekivali kako će biti bolje.
Bevanda je nekoliko godina vozio 'paralelni slalom' – boćanje i rukomet.
- Prije sam više volio otić na boćanje jer sam više išao na natjecanja s boćarima nego s rukometom. Kao boćar sam putovao na državna prvenstva, natjecao se s najboljima. Bio sam i na širem spisku reprezentativaca. Osvajao medalje. Rukomet je postao moj prvi sport one sezone kad sam zaigrao za prvu momčad i kad smo iz treće ušli u drugu ligu unatoč tome što sam tad u boćanju s juniorskom ekipom županije osvojio srebro u Kupu Hrvatske, te broncu u prvenstvu. Jedan od razloga zašto je rukomet došao na prvo mjesto bio je i potez kluba da dovede za trenera Zlatka Saračevića. Meni je to bilo čudo. Takva igračka veličina moj trener u trećeligašu! Nisam vjerovao da će doći dok se nije pojavio na treningu. Saračević se pokazao i kao odličan trener te čovjek. Sve nas je Saračević napravio boljim igračima, svaku novu utakmicu smo vidjeli kako smo napredovali zahvaljujući radu s njim. Zatim je u ljeto 2018. došao Ivandija, još jedan top trener, koji je također imao veliko igračko iskustvo, kao i Saračević.
Je li Saračević znao kako osim rukometa igraš i boće?
- Ha, mislim da nije. Nedjelja, kad sam igrao boće, bila je dan nakon rukometne utakmice, dakle, imali smo tad u rukometnom klubu slobodan dan. Ako smo igrali u gostima, spavao sam u autobusu na povratku s utakmice, te bio spreman igrati u nedjelju boće, koje sam trenirao između rukometnih treninga. Znao sam trčat s jednog treninga na drugi. Sad rukometna lopta u ruci, sad boća. Nije mi bilo teško.
Lijeva ruka je bila non stop u pogonu. Zar nije bio problem bacat boće, a boća je kilo i nešto teška, i onda na trening rukometa, a rukometna lopta je dosta lakša?
- Meni se čini kako zahvaljujući boćanju imam jak šut u rukometu. Znao sam nekad s treninga boćanja doć u dvoranu na trening rukometa. I kad bih uputio udarac, to bih napravio s lakoćom jer je rukometna lopta, ako se ne varam, tri puta lakša od boće.
Izbiti boću ili pogodit sedmerac?
- Teže je bilo pogodit sedmerac jer je ispred tebe vratar. Sa sedamnaest godina sam počeo pucati sedmerce. Govorili su kako sam ja 'mrtav hladan', te su me zbog toga odabrali. Poslije, kad su nas pojačali iskusni igrači, tad su oni preuzeli taj zadatak. Dok sam izvodio sedmerce bilo je utakmica kad smo izborili dosta sedmeraca i kad sam ih sve realizirao, a bilo je i utakmica kad sam promašio. Naprimjer protiv Biograda. Trebalo je pogodit za izjednačenje. Nisam uspio te smo izgubili s jedan razlike kod kuće, a tu utakmicu pamtim jer je to bio jedini naš drugoligaški poraz kod kuće. Da, samo smo tu utakmicu izgubili kod kuće u tri sezone, i to u toj našoj prvoj drugoligaškoj sezoni. U drugoj bez poraza, a u trećoj sve pobjede kod kuće.
Sportska dvorana je zatvorila svoja vrata sredinom ožujka.
- Kad se to dogodilo, a čekajući da se vratimo u dvoranu, te nastavimo prvenstvo, trčao sam non stop po Brgatu. Uz to pomagao svojima oko kuće. Nisam ležao. Čuo sam se sad s kapetanom Marom Dabelićem nakon što je Vlada donijela ove mjere. Hoćemo li u ponedjeljak početi trenirati u dvorani, ako hoćemo, što ćemo i kako raditi. To još ne znamo jer se ne zna kojih se sve mjera moramo pridržavati. Stoji, nama je sezona zaključena, ali trebali bi početi nešto raditi jer će vrlo brzo doći nova. Ne mogu vam reći koliko sam bio oduševljen činjenicom da smo Premijer liga, da igramo u najvećem rangu, da smo svaki drugi vikend na putu, a da svaki nastupamo protiv odličnih ekipa, protiv top igrača, te kako ćemo opet nastupati u tom najvećem rangu. Jedva čekam kad ćemo opet istrčat na teren te igrati za bodove.