U jednoj ruci motorola, u drugoj cigareta, na glavi kapa, slušalice, košulja sa znakom Hrvatskog auto i karting saveza, i osmijeh na licu. Rijetki su trenuci kad osmijeha ne bi bilo. Evo, na prvu, nestao je tek lani kad je Mirko Pendo izletio sa staze, kad su suci izašli na stazu, zaustavili trku, kad su kola hitne pomoći pojurila sa starta prema cilju utrke. Ali, brzo mu se vratio na lice.
- Dobro je. Nije mu ništa. Ima on više života od mačke – dobacio je kad mu je javljeno kako je sve u redu s Pendom. Odmah je potjerao sve oko sebe: Amo, spremite se. Nastavljamo trku. Vazda ovaj Pendo zafrkava. Zbog njega ćemo opet kasnit. Čut će me.
Šetao je godinama gore dolje po mostu. Laganim korakom. Sve je držao pod kontrolom. Činilo se kako zna napamet startnu listu. Slušao bi rezultate. Odmah bi izračunao tko je gdje, najvažnije, gdje je njegov Dubrovnik Racing u borbi za naslov klupskog prvaka.
- Gotovo. Prvi smo. Ha, opet taj Dubrovnik Racing – glasno da ga svi čuju.
- Tko je drugi? – glasilo bi pitanje iako smo znali odgovor.
- A netko tko je slabiji od nas – bio je njegov alanfordovski odgovor.
Vazda je bilo natezanje sa Čikorom. Godinama. Znao je on da izvještaj ne može bez toga tko je drugi, tko treći, ali to je bio njegov način proslave uspjeha njegovih.
- Ma koga briga tko je drugi. Svijet voli pobjednike – ni drugi pokušaj ne bi bio uspješan.
- Ako nas želite pobijediti, morate prvi proći kroz cilj. Jednostavno, zar ne? – 'pozdravio' bi konkurenciju.
- Ljudi, nije važno sudjelovati, važno je pobijediti.
Na kraju bi otišao do Ureda, isprintao službene rezultate, te ih donio. I vazda je bilo kako je on rekao u trenutku kad je zadnji vozač prošao kroz cilj.
Počela je 15. Nagrada Grada Skradina. Nikad Skradin nije pohodilo toliko auta kao ove godine, oboren je rekord, a opet je nekako prazan. Nema Dubravka Čikora. Otišao je krajem trećeg mjeseca, teče treći mjesec bez legende. Fali. Fali mnogima.
