StoryEditor
ZabavaPRIJE KONCERTA |

MIHAELA ČULJAK Cello je bio i ostao moja prva ljubav!

Piše Piše: Lorita Vierda
17. travnja 2021. - 11:38
Dubrovačka čelistica Mihaela Čuljak jedva čeka solistički koncert u DvoruBožo Radić/cropix

Od prvog susreta s čudnim, nezgrapnim instrumentom, pa do danas, bilo je tu svega kao što to obično i bude u bliskom odnosu čovjeka i glazbala. I danas prkose jedno drugome - u tonovima, ozljedama, bolovima i ljepoti koju zajedno proizvedu, a u svibnju, ako sve bude išlo po planu, zasvirat će zajedno u Kneževom dvoru. Mihaela Čuljak i njezino violončelo svađaju se i mire i nekoliko puta na dan, ali u zadnje su, priča nam, u boljim odnosima.

- Kad mi je mama prvi put donijela cello nakon što sam rekla da bih išla u muzičku, bila sam bome dosta ljuta, ali sam ga nakon par mjeseci ipak zavoljela. I otad je u pitanju samo ljubav. Najgore od svega je da mnogi početnički instrumenti poput gitare i klavira odmah dobiju zvuk, a ja sam samo dugo škripala dok se nije dogodio ton” - sa smijehom nam priča Mihaela, vođa cella u Dubrovačkom simfonijskom orkestru, djevojka koja se odškolovala u Sjedinjenim državama i vidjela silan entuizijazam profesora, mentora i glazbenika, ogromno znanje i snažnu volju za radom i prenošenjem znanja.

image
čelistica Mihaela Čuljak, Moskar
Božo Radić/cropix

Uzbudljivo desetljeće

- To su ujedno i najveće razlike u obrazovnom sustavu u Hrvatskoj i Americi. Tamo sam bila devet godina, sve do završenog doktorata. Profesori su bili toliko puni entuzijazma, volje i znanja, svakodnevno sam se iznenađivala količinom. I upravo zato zahtijevaju od studenata da su redoviti, da uče, vježbaju i da su neumorni, što meni i nije bilo teško. Gradivo je iznimno detaljno i puno se više izvode specijalizacije na određenom polju." – priča Mihaela, koja se ipak nakon tolikih godina učenja i usavršavanja pomalo i umorila.

- Izgorjela sam, što i nije čudo, od Akademije, magisterija do doktorata, ali i od mentaliteta. Na tom doktoratu za kojeg sam dobila punu stipendiju, jednostavno mi je dodijalo više, htjela sam ispisati doktorat. Nezgodno je to što mi je Akademija dala punu stipendiju od 120 tisuća dolara, pa kako sad odustat', ali na koncu sam izdržala i diplomirala u najkraćem roku kao jedna od 1 posto najboljih studenata. Danas sam zbog toga sretna, bila bi blesava da ga nisam finula, ali da je bilo jako teško, jest. Otišla sam tamo kao dijete s 20 godina, vratila se s 29, umorna, iscrpljena, s točno onim ciljem kojeg sam htjela još kao djevojčica" – priča Mihaela koja je, dodaje, prilično mirna u stresnom razdoblju i tek nakon sto sve prođe skonta da je bila u stresu. Zbog toga je kroz Akademiju, magisterij i doktorat u glazbi i prošla 'lišo', bez stresa, ali je došlo vrijeme da se odmori i dođe doma.

- Pa znala sam da ću se nakon Amerike vratiti doma, tu nije bilo sumnje, samo nisam se mislila vratiti još, nego možda za još koje desetljeće, ali eto, život se malo poigrao s mojim planovima! - smije se Mihaela i na pitanje je li se vratila doma zbog ljubavi kaže: -A nego zašto? On je za sve kriv!”

image
čelistica Mihaela Čuljak, Moskar
Božo Radić/cropix

Mir umjesto borbe

Kako je Mihaela često svirala gaže na koje je većina njenih kolega gledala grdo, tako je upoznala svog partnera Tea Martinovića, klavirista i to je bio dovoljan poticaj da se više ne vraća nigdje, priča nam i dodaje kako su je upravo gaže počele malo opuštati.

- Svirali smo skupa po tim gažama, pa smo se malo počeli gledat' i onda se više nismo samo gledali i to je to! Imamo danas mališana od 2 godine, i naravno da sam odlučila dobro” – smije se Mihaela, koju ljudi najčešće osuđuju što se vratila doma zbog 'nekakve tamo ljubavi'.

- Pa to im je prva rečenica – pa dobro jesi li ti normalna što si se vraćala?! I tako to, a u istoj rečenici dodaju kako su Amerikanci za njih niža bića i tome slično. Da samo znaju koliko su u krivu... Ali više sam navikla na to, ne valja se ovdje ni s čime boriti, treba se prilagoditi, jedino tako čovjek može biti opušten i sretan. I mogu reći da mi još uvijek fali akcija, da nešto neprekidno stvaram, da negdje trčim i tako, a valjda će toga opet biti, a u međuvremenu sam naučila puno lekcija, baš o tim stvarima, o strpljivosti, opuštenosti, ljudima i svemu ostalome" – kaže Mihaela, koju su upravo gaže počele malo opuštati.
-Kod tehničkih izazova znale su me sputavati vlastite misli, ali uz pomoć gaža, gdje nisam bila na nekoj "važnoj" bini, ti strahovi nisu vladali mojim rukama. I tako, sve ono sto mi nije išlo, na gaži bi mi pošlo od ruke jer nisam brinula. Dakle, sve je već bilo u rukama, samo je glava stopirala. Uza sve to, baš mi je bio gust muzicirati s drugačijim materijalom. Uglavnom, od gaža sad nema ništa, što je šteta, kao ni od koncerata općenito, jer naš Grad nema koncertnu dvoranu i ovo ludilo sad traje već dugo, ali ćemo to nadam se prekinuti, vrlo skoro! "

image
Mihaela je tijekom školovanja u Americi dobro naučila da su sve naše predodžbe o američkom sustavu obrazovanja - krive
Privatni Album

Čekaj momenat!

Mihaela, naime, sprema solo koncert u Kneževom dvoru sredinom svibnja, kako priča 'prvi post-beba koncert', zbog čega je drži ona pozitivna napetost i zbog čega pokušava uhvatiti svaki trenutak za vježbanje.

- Kad uzmem instrument i gudalo u ruku, sin se krene krivit' 'neeee sviraaat!', ne znam što je to, ali ne trpi kad sviram, dok recimo kad sluša druge to mu nije problem. I tako se on krivi, a ja čekam momenat. Ali snađem se jer ne možeš preskakati dane, gubiti sate, kod vježbanja je jednostavno nužno svaki dan raditi određeni broj sati, jer se to ne može nadoknaditi sutra. Problem je što sam ja od onih mama koje vole bit' s djetetom, ne volim ga uvaljivati drugima da bih ja svirala, pa se onda snalazim, valjda će se morati naviknuti!” - priča Mihaela koja se u životu nanosila na leđima instrumenta teškog osam kilograma, zbog čega uvijek malo pate leđa i lopatice, a u zadnje, kaže, cello pruža otpor pa su joj jagodice prstiju popucale, što joj ne da ni svirati kako bi htjela.

- Eto, tri jagodice su se raspukle, što ne znam da mi se ikad dogodilo. Inače, gudači primjerice imaju zadebljanja jagodica, puno žuljeva, upaljena ramena i lopatice, probleme s leđima, što od nošenja, što od sviranja, stalno jedan te isti položaj i tako, neki drugi glazbenici imaju druge problemčiće ovisno o tome što sviraju, a to je sve dio ljubavi prema glazbi" – priča Mihaela, koja će, kad jednom sve ponovno bude sličilo na život, gledati ostvariti i neke svoje želje.

- Voljela bih održati dva recitala u Kneževom dvoru, jedan bi bio klasična glazba, drugi bih svirala popularne balade, a voljela bih i otputovati negdje na Baltik. Eto, želje nisu neke, ali se danas u ovoj situaciji čine nemoguće ili teško ostvarive. Ipak se nadam da ću prve note odsvirati pred publikom, onako kako je Dvor i najljepši!”.

08. svibanj 2021 11:21