StoryEditor
DalmacijaDALMOVNICA

Molitva za tri meštra dalmatinske kajdanke

1. kolovoza 2016. - 00:15

Glazba je gromka radost. Tako, čini mi se, glasi poziv za jedan glazbeni ciklus, u „Lisinskom“ ako se ne varam. I zbilja, kad samo pomisliš na sviranje i pjevanje, a pogotovo kad i sam zapjevaš, stvari se u tebi i oko tebe doimaju posložene do blaženstva.

Sretne, vesele i nasmijane: sve je na svome mjestu, dobre si volje, nitko i ništa ne dištonaje, pivaš i slušaš pismu svuda oko sebe. Pogotovo sad, u vrelini ljetne Dalmacije, kad je u našim malim i velim mistima na svakom koraku i na svakome kantunu neki razglas, neki mikrofon, neka pozornica, neka mjesna fešta, neki festival, neki plakat s najavama nekog festivala ili, u najmanju ruku, neke skaline kraj kojih će „pivat klapa ispod volta“.

I koja će, bez ikakvog zazora, stihove starih dalmatinskih pjesama (znajući da turistička mix-publika „u prolazu“ manje-više pojma nema šta sluša) prilagoditi veselom sezonskom ugođaju, pa će se idra od moje brodice u čas posla pretvorit u gaćice od moje Marice. Kao, jebiga, lito je.

Ali, tom vrstom glazbenog veselja ova se Dalmovnica - ako ste možda pomislili - ipak neće baviti. Baš naprotiv, upala joj je u oko okolnost da se ovdje u Dalmaciji tijekom proteklog tjedna glazba 'objavila' i na način koji nedvojbeno mirita znatno više respekta od onog koji uživaju ta ljetna tandrkanja.

Zapravo, i ruku na srce, bilo je proteklih dana na dalmatinskoj festivalskoj i široj sceni, od Dubrovnika do Zadra, više 'proplamsaja' glazbe koja spada u onu vrstu iz prve rečenice ovoga teksta, no posebno se, rekoh, mogla uočiti i jedna „nota“ koja je povezala tri glazbena događaja koja su u svojoj naravi, svaki ponaosob, značila posvetu trojici velikih - nažalost sada mrtvih - meštara dalmatinske kajdanke: Ljubi Stipišiću, Arsenu Dediću i Vinku Coci.

Povezuje ih izrazita dalmatinska nota u njihovu stvaralaštvu i, evo, činjenica da im je s istim motivom i na sličan način priređen hommage pod svjetlima pozornica u Omišu, Šibeniku i Trogiru. Sviralo im se i pjevalo s poštovanjem, po njihovim notama i po špranci njihovih versa i njihova grla, pa je, valjda, i njima tamo, pod „kozmičkom ledinom“, bilo toplo, lipo, ušuškano i udobno na kušinu od gromke radosti.

Ljubu Stipišića Delmatu počastili su u Omišu, na festivalu dalmatinskih klapa kojemu je, na neki način, bio umjetnički otac; zvijezda po kojoj su se svi tamo mogli orijentirati u mraku. O njemu sam na ovom mjestu objavio kolumnu i u njoj potpisao fasciniranost širinom i još više dubinom djela toga mudraca koji je u svojoj osobi sjedinio skladatelja, pjesnika, muzikologa, slikara, melografa, skupljača narodnog blaga, obrađivača pučke i crkvene glazbe, vrlog tragača za iskonom u napjevima hvarskih križonoša ili kaštelanskih težaka… pa ni sada ne umijem ništa dometnuti onome što sam napisao tada, koji dan iza njegove smrti: “Bio je poput lika iz pjesničkog viđenja Arsena Dedića - ludi pojedinac, krhotina zvijezde“!

I tako nas eto kod Arsena, u njegovom šibenskom dvoru, u materinoj kužini, kao zavičajnom izvorištu njegove inspiracije. Godina će da ga nema, a još kao jučer govorio je - ironični cinik, svjestan svega - kako mu već ide odjavna špica. Sad su mu Šibenčani, mrtvome, stavili u usta naslov njegove pjesme „Vraćam se tu“ i zbilja ga, u duhu, vratili na pozornicu u tvrđavi svetog Mihovila: tko je bio tamo - a bio sam - mogao je čuti i vidjeti kako progovara i pjeva iz žene mu Gabi, iz sina Matije, iz unuke Lu

I njega sam, skonšuman kao malo kad, s ovog svijeta ispratio Dalmovnicom. Napisao sam da je njegovo dalmatinstvo stizalo među nas kroz uglavnom nježne poetske slike (urađene slovima, notama, katkad i kistom) našeg dalmatinskog zavičaja; da nam je Dalmaciju donosio na nosaču zvuka, među knjiškim koricama ili na platnu, ali uvijek upečatljivo, snažno, talentirano i na način zbog kojeg je miritao dobiti nepriznati orden velikog Dalmatinca s lentom, srdelom i ružmarinom.

Siguran sam da smo u Šibeniku - koliko god da nas je bilo - ostali pri svim navedenim optužbama.
U Trogiru su se, pak, na festivalu 'Slavuji Kamerlenga', nadglasavali s Cocom, velikim, najvećim glasom dalmatinskih klapa, tenorom koji je u Teatru Comunale u Firenci piva s Pavarottijem.

Kažu mi, nisam bio na koncertu, da ga je Tedi Bajić pita „vidiš li nas odozgar grdeline“ i da su - kad nije bilo odgovora - svi plakali. I pivali. A ja sam, u mislima, čuo Cocu kako probija zvučni zid onom (Denisa Batinovića) „Kada umrem umotan u bilo, na Poljud odnesite mi tilo…“. Da, u pismi se spominje vječni život.

item - id = 321623
related id = 0 -> 609143
related id = 1 -> 597672
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. rujan 2021 05:04