‘Komu sadit lozu kad sedam kilograma grožđa vrijedi kao pola litra vode kupljene u trajektu’

Premda se u posljednje vrijeme sve češće govori o poželjnoj revitalizaciji vinogradarstva na srednjodalmatinskim otocima, hvarski vinogradari ove su godine razočarani otkupnim cijenama grožđa koje su im ponudile “Hvarske vinarije” pa stoga sve više gube zanimanje za sadnju vinograda.

A zaista se ne treba čuditi takvim reakcijama otočnih težaka kad za pola litre prirodne izvorske vode na nekim našim trajektima (14 kuna) treba proizvesti i prodati čak sedam kilograma grožđa.

- Sa “Hvarskim vinarijama”, koje posluju u okviru splitskog “Dalmacijavina”, surađujem već gotovo četiri desetljeća, a posljednji ugovor o dugoročnoj proizvodnji i otkupu grožđa zaključili smo prije četiri godine. U razdoblju od 2006. do 2010. od te vinske kuće sam, uz rabat od 24 posto, kupio oko 1500 sadnica plavca malog, pa je ove godine nešto od toga stiglo na rod. Stoga sam imao tristotinjak kilograma grožđa više nego lani, no “Hvarske vinarije” tu količinu sada neće platiti po šest kuna za kilogram, nego tek po 3,50 kuna, iako dolazi iz istog vinograda, zbog čega sam izgubio oko 750 kuna - žali se Dinko Račić (57) iz Vrbanja, vinogradar s 3500 čokota.

Kazna zbog veće proizvodnje

Tome dodaje kako se radi o malom novčanom iznosu, ali ne može vjerovati da je, umjesto stimulacije, zapravo kažnjen zbog veće proizvodnje, što najvjerojatnije ne postoji nigdje na svijetu. Ima sina, kao i mogućnost zasaditi još barem tisuću čokota, ali mu to pod ovakvim okolnostima jednostavno ne pada na pamet.

Kako i bi kad je otočanima ekvivalent trajektne karte za putnički automobil do Splita i natrag gotovo 100 kilograma kvalitetnog crnoga grožđa.

I Nikola Buratović (54) živi isključivo od poljoprivrede. Zato je iz godine u godinu proširivao svoje vinograde pa sad ima između 7000 i 8000 loza. Zadnja jematva bila je nešto bolja od lanjske, tako da je ubrao više od tisuću kilograma kvalitetnog crnog i 400 kg bijeloga grožđa, a na tome je izgubio ni manje ni više nego oko 3500 kuna, što baš nije zanemarivo za jednu težačku obitelj na škoju.

- U vinogradima sam od malih nogu, tako da obrađujem 12.000 loza. Više od 30 godina grožđe sam prodavao “Hvarskim vinarijama”, ali prije tri godine nisu ništa platili pa sam išao u PZ “Svirče”. Sada ni oni ne plaćaju, jer su mi za posljednje dvije godine dužni više od 90.000 kuna. Stoga sam od zadnje jematve nešto grožđa sorte trbljan toscano opet odlučio dati u “Hvarske vinarije”, no kad sam dopremio oko 1000 kg, onda su mi rekli da će to platiti po dvije kune za kilogram. Kad sam čuo da za kuglu sladoleda trebam proizvesti čak tri kilograma grožđa, to me strašno razljutilo, tako da zamalo grožđe nisam iskrenuo onako na pod, ali sam se ipak smirio i odvezao ga kući, gdje sam proizveo 700 litara vina - govori njihov sumještanin Željko Fredotović (60).

Zgrada 'Hvarskih vinarija' u Starom Gradu

Radije će lozu zapustiti

Vino kući proizvodi i Ivo Stipišić (62), međutim, godine su već tu, a i razbolio se pa ne može piti. Čovjek ima 2000 loza i ne zna kamo će s proizvedenim vinom, zato bi grožđe rado prodao “Hvarskim vinarijama”, ali ako cijena bude po dvije kune za kilogram, to zasigurno neće učiniti.

Radije će lozu, kako kaže, zapustiti, a zbog velikog nezadovoljstva tako će postupiti i drugi, pa bi, primjerice, Faroska hora za koju godinu mogla ostati bez vinograda, a sedmi hrvatski lokalitet pod zaštitom UNESCO-a krasit će šikara.

Vrbanjani su svojoj bivšoj Poljoprivrednoj zadruzi 1947. prodali čak 230 vagona vina, a sada se toliko ne može naći na čitavom škoju. Naravno, to nikoga ne veseli, a oni svoje nezadovoljstvo iskazuju i zbog Zakona o trošarinama, jer će vinogradari uskoro državi plaćati visoke namete na sve što proizvedu poviše 50 litara rakije.

Znači li to da će i njihov drop s vremenom postati otpad umjesto da se i njega iskoristi u smislu profitabilnosti koja je očito svakim danom sve manja i vodi u potpunu propast vinogradarstva na našim otocima.

napisao i snimio mirko crnčević