Tako je u nedjelju Ogorje bilo “in”, i to ne samo za Ogorane po Splitu i svijetu rasute, nego i mnoge druge prijatelje te članove brojnih kulturno-umjetničkih društava koji su dali obol mjesnom svecu na višesatnoj priredbi. Iako su se svi nadali dolasku najpoznatijeg Ogoranina u Hrvatskoj − Željka Keruma, naime − to se nije dogodilo.
Ipak, spominjalo ga se po dobru; splitski poteštat, naime, već niz godina financira “logistiku”, pa se tako zahvaljujući njemu blagovalo petnaestak janjčića i odojčića, pršut, sir i domaće uštipke, i nazdravljalo Kerumu u čast...
‘Ako sam Ogoranac...’
Proslava, kojoj se kiša sve vrijeme grozila, no na posljetku ipak nije pala, započela je, sukladno tradiciji, svetom misom. U završnom dijelu propovijedi svećenik fra Gabrijel Jurišić unio je nekoliko zanimljivih primjedaba te se čak referirao na domaću estradu.
− Hari Rončević pjeva “Ako sam Getanin, i ja sam dite”. Ja bih rekao: Ako sam Ogoranac, i ja sam čovjek! Imam pravo na život i uvjete života kao svi ostali u 21. stoljeću! − zagrmio je s oltara aludirajući na “cestu, struju i internet”, kako je objasnio u nastavku bogoslužja.
Među svom silom kulturno-umjetničkih društava nekako su, pak, najviše upadale u oči pripadnice KUD-a “Peruča” iz Hrvaca, odjevene u svečane, svatovske nošnje.
A dok su dame u najboljim godinama misu pratile iz prvih redova, mladice su sjedile pred crkvom i kukale:
“Ko će ovo izdržat u nošnji cili dan?!”
− Što bi onda rekle hostese na Boat Showu, koje moraju izdržat cili dan u cipelama na tak? A vi lipo u udobnim opancima − bocnemo ih.
− Je, al ovdje više puše − brane se i smiju mlade ljepotice. A pred hramom Božjim, kako i priliči derneku, sajmište. Točno preko puta ulaza u crkvu na jednom štandu, Bože prosti, arsenal plastičnih mitraljeza.
− A di su svetačke sličice? − podbodemo prodavačicu, koja je od novinara utekla kao vrag od tamjana.
− Ima vam mitraljeza i na splitskom Pazaru! − brani se žena, skrivena iza štanda da je fotoreporter ne bi slučajno ulovio.
− Nije Ogorje što je nekad bilo, ali ove fešte služe da ne bi skroz zamrlo. Evo, KUD “Komaštre” organizira veliki dernek od 1998. godine uz potporu Željka Keruma, i od tada nas KUD-ovi iz cijele Hrvatske, pa i inozemstva, sami zovu jer žele doći − primjećuje Marko Kapetanović, suprug predsjednice “Komaštri” i glavne koordinatorice Ane, ne bez ponosa.
U njegovo pučkoškolsko vrijeme, 1974. godine, osmi je razred u Ogorju završilo čak 40 učenika, a danas ih svih osam razreda zajedno broji 30 đaka. Ipak, i to je nešto.
− Za dvije godine prešišat ćemo Čavoglave po popularnosti! − veselo domeće Zoran Boko, odjeven − kao gotovo svi sudionici − u svečanu narodnu nošnju Ogorja. Misno ruho, štono bi se reklo.
Prijatelji iz Kupresa
− Drago mi je što su došli naši prijatelji Kuprešaci, kao i oni iz Ljubuškoga, tako da već sad možemo reći da naša fešta ima međunarodni karakter. Išao sam u Kupres tri puta moliti kapelana za zagovor. I stigli su članovi Hrvatskog kulturnog društva “Napredak”, predvođeni predsjednikom Darkom Mihaljevićem, osobno sam ih dovezao. Dogodine će nam, nadam se, doći i prijatelji iz Makedonije − veli Boko, čiji je jedan prezimenjak doveo atrakciju druge vrste: dva konja, a još dva čeveronožna ljepotana pristigla su iz ergele Konjičkoga kluba “Natura”.
Upravo zahvaljujući konjima, usred Zagore našao se i pomorski inspektor, pasionirani jahač Branko Duplančić. Fešti u njedrima krša nije odolio ni prijatelj mu Zdeslav Bošković, a među svoje je došao i fra Mate Topić, svećenik na službi u Šibeniku.
Jedan od svečara za stolom u golemom šatoru, gdje je ručalo više od 300 uzvanika, primijetio je:
− Dalo je Ogorje puno značajnih i poznatih ljudi: glazbenike Nenu Ninčevića i Gorana Karana, kiparicu Jasenku Kapitanović, svećenika fra Vicka Kapitanovića, političara Juru Kapetanovića... A Kerum? Njemu Bog dao zdravlja i sreće. Kad ne bude više gradonačelnik, ovdje je uvijek dobrodošao. Na svoju grudu, među svoje ljude..
