U sjeni srednjovjekovnog Šibenika vrtovi mali žive: rajske oaze kriju sve boje, okuse i mirise!

U sjeni srednjovjekovnog Šibenika vrtovi mali žive: rajske oaze kriju sve boje, okuse i mirise!
Duško Sekulić u svom vrtu
Duško Sekulić u svom vrtu

Dolazite li Šibeniku s mora, učinit će vam se ko neki kameni amfiteatar s pogledom od, ukupno, bar milijun dolara! I turistički bedekeri opisuju ga kao grad nadvit nad morem, grad kamenih skala, uličica i prolaza, portala i bunara, sve je tu uzbrdo i nizbrdo i kamenito, i ta ga specifična konfiguracija razlikuje od drugih dalmatinskih srednjovjekovnih gradova ali - i ne samo to!

Ne znam, bogme, ima li puno starih, dakle srednjovjekovnih - da se zadržimo u tom društvu - gradova na obali u kojima i danas ljudi imaju i rade - vrtle! 

U kojima ovih dana prispijeva bob, stasaju pomidore i salata, širi se krumpir, zeleni kapulica, riga pomalo ide u prorast, agrumi cvjetaju ko ludi, a kapare negdje tek proviruju, a negdje se već mogu brati!

Sve je to ove godine malo i zakasnilo zbog ljute zime. No, vidi čuda, stradale su tek bugenvilije, sve ostalo nekako se iskoprcalo iz zimskog sna.

Vrtli uz kuću ne bi trebali biti veliko čudo u prigradskom naselju, o njima je pjevao Arsen u pjesmi „Vrtovi malih kuća“ ali usred grada, u staroj gradskoj jezgri i na njezinim neposrednim prilazima - e to je već raritetna pojava!

Prvo smo obašli - nazovimo tako - obodni dio stare gradske jezgre. U Ulici Stipe Ninića dva vrtla, jedan do drugoga, jedan obitelji Mandić, drugi obitelji Kozić.

Vrt Mandića, ajde, ima i dimenzije jednog pristojnog vrtla, u njemu je svega - čak i stablo lješnjaka! Ali vrt Vinke Kozić - ne znam ima li petnaestak, dvadesetak „kvadrata“. Vinka u muževu zaseoku Kozići pored Ivića, odnosno kod Drinovaca na Miljevcima, ima veliku zemlju i vrta', i u svojim Dubravicama isto, ali treba od te ljubavi živiti i svaki dan, a ne samo vikendom!

- Od cvića - imamo sve šta cvita, od prvih cvitova do zadnjih prid zimu, a suncokreti nam narastu zavr' kuće! Sve visočije biljke podigla sam i vezala da još mogu ispod njih iskoristiti zemlju. Lišće ne bacam nego ga sasičem i položim ispod. Evo, bob je gotov, pomidore rastu, di je bob tu će doć paprika roga. Ova zemlja ljubi roge, a cikle, cikle - neće.

U vrtu fotoreporter Nikša zatiče kćer Anicu i unuku Martu, koju svako malo prebace preko ograde kod Mandićevih; dobrosusjedski odnosi su na najvišoj mogućoj visini! 

Mala Marta lopaticom i grabljicama već operira po babinim lijama, a Anica kaže da su se potrudili i na tih par kvadrata nabrojili trideset i četiri vrste cvića i povrća i četiri kojima se nisu mogli sjetiti imena.

 

Nad Svetom Nediljicom, u Ulici Ive Zaninovića je mladi maslinik obitelji Grubač: lani je dao svojih prvih „ozbiljnih“ osamnaest litara ulja. Maleni limun - pedeset kila limuna. A djevojčice Tonka i Petra pošle su po svoje sljedovanje jagoda, ali ne na pazar nego u svoj vrt!

Zalazimo baš u staru gradsku jezgru, tu ispod groblja svete Ane. Mirjana Miletić još se ne može razmahati u svom vrtu jer susjedi uređuju staru kuću, a ona im dozvolila prolaz preko vrtla. 

Smokva, limuni, žižula, mandarina: sve su vam ovo bile Zenića kuće i vrtli, a ova kuća poviše mene je kuća kreatorice Loredane Bahorić, ona vam tu dođe liti...

Pored terace u Ulici Ivana Tomka Mrnavića, isto ispod svete Ane, kod Imre Považana, našijenca koji se nakon Švedske i ostatka svijeta skrasio u Šibeniku, raste jedna šezdesetogodišnja smokva i bar toliko stara maslina - puna rese! Pari da će dat' stolitar ulja! Pa di to ima u starome gradu - i još s kupolom svetog Jakova u dnu kadra...

Imenom njegova graditelja, Jurja Dalmatinca, nazvana je nekoć glavna srednjovjekovna ulica Šibenika. U Jurja Dalmatinca 18 je dom profesorice u miru Brede Čabo, supruge poznatog šibenskog liječnika pokojnog Stjepana Grubišića Čabe, i majke dvojice današnjih šibenskih likara, Roberta i Filipa i kćerke Jelene.

Sinovi žive u novogradnjama, kćer u Zagrebu, a gospođa Breda od 1941. godine - na očevini u Jurja Dalmatinca. Oko vrta se trude svi: i sinovi, i neviste i unučad - osmero ih je! Sinovi u vrtu liječe stres od posla, a ima tu dosta likarije jer vrt je zaista golem: išpartan je šimširom, uspijevaju trešnje, višnje, marelice, masline, iz zidova izbijaju kapare, zeleni se kapulica, salata, bob, ravanele, selen i petrusimen... Vrt Čabinih je upravo - impozantan!

- Ja više nisam u godinama da bi kopala, to rade sinovi, njima je to bijeg od bolničkog stresa. Da, da, rijetko idem na tržnicu pored ovoga... a osim svega, ovdje se svi okupljamo, bude nas i četrnaest oko stola! Bilo je puno vrtala po Gorici, Gorica baš ovdje završava i tu počinje Dolac. Ne, u Docu nije bilo vrtala. Tamo je građena kuća na kući!

Tako smo saznali još jedan važan podatak o Docu i Gorici čije precizne, premda odavno „meke“ granice znaju samo njihovi stanovnici i poneki fetivi Šibenčanin.

Takav je bio Milivoj Zenić, pokojni ravnatelj i preporoditelj šibenske Gradske knjižnice, i sam s Gorice. Pisao je u svojoj velebnoj knjizi „Stari Šibenik, kalama, skalama i butama“, kako taj predjel početkom devetnaestog stoljeća naseljavaju težaci, no još i ranije tamo, u okrilje gradskih bedema sklanjalo se novopridošlo stanovništvo s „rustičnim oblicima stanovanja, na malim i zgusnutim nepravilnim parcelama“, spominje Zenić „potleušice građene u suho i pokrivene šimblom i ševarom“, s pregradama koje su ih dijelile od životinja... 

Dočim su težačke kuće zapadnog dijela Gorice bile „katnice, zidane i pokrivene crijepom, s konobom u prizemlju i najčešće jednom prostorijom na katu koja je služila i za stanovanje i za gospodarske potrebe“... I sve se to još i danas dade vidjeti u prostoru!

Piše Zenić i o „osunčanim vrtovima, stepeničasto poredanim, kojih je nemali broj...“ u Prominskoj i Bukovačkoj ulici.

No prije jednog takvog, u Prominskoj, posrećilo nam se sresti Duška Sekulića koji nam je otvorio - svoj vrt u Ulici Jurja Dalmatinca 17 (na slici), gdje stanuje! To je, priča, bio cijeli sklop kuća Rossini, a nedaleko je i kuća uz koju stoji tabla da je u njoj živio sam Juraj Dalmatinac! 

Mi smo, tražeći Duškov vrt, u susjedstvu naletjeli na ekipu građevinskih radnika koja je u adaptaciji jedne od kuća netom otkrila zazidani renesansni prozor, kažu da su im konzervatori rekli da je iz petnaestog stoljeća!

Eto u kakvom okruženju uspijevaju šibenski gradski vrtli!

- Ova salata je kristalka, a ova nešto ka puterica, rodila je neviđeno, jede je pola Doca... Sad ću staviti pomidore, raštiku, fažolete, i još ću posaditi cate. Uberem bar osam kila kapara. Ne smin puno saditi jer onda moram nositi gnojivo, a to ovdje sve ide na ruke. Uvijek je ovako među kućama bilo zemlje. Sad kad su čistili teren za tu novu zgradu na Peškariji, sloj zemlje u bivšem vrtlu dominikanaca bio je visok pet metara... - priča nam Duško i umjesto buketom cvijeća dariva nas - glavicom salate!

Naša je sljedeća vrtna stanica - kuća Zmijanović, odvjetnika Branimira Zmijanovića i doktorandice ekonomije Ljilje Zmijanović, te njihovih Lucije i Jakova.

Da se odmah razumijemo: usprkos zvanjima, znanjima, diplomama i doktorskim radnjama, taj bračni par dobio je zlato za maslinovo ulje, prvo na jednom Noćnjaku, a onda ove zime u Vodicama. Imaju stotinjak maslina kod Zatona.

A u vrtlu uz kuću u Prominskoj... E ne znam čega tu nema!

Ljilja motikom zagrće krumpir, na pomidorama ima - ma ne cvita, nego već ima malih pomidorica, i gorka je naranča puna cvijeta, pa limun, mandarina, selen, petrusimen, špinjača, blitva, bob, biži...

- Sinoć sam dokasna močila stajsko gnojivo i polivala pomidore, to im je najbolje.

Treba vriće gnojiva donijeti do kuće samo po skalama i uličicama, bez ikakva kolnog pristupa!

- Uvijek smo u nekoj gradnji i betonu, ova je kuća bila ruševina, a mi smo je sagradili prije dvanaest godina. Vrt... ko god oko nas baca zemlju - a to se događa kad ljudi obnavljaju kuće - mi odmah to uzmemo i dovučemo u naš vrt. Ima mjesta na kojima su nekad bile staje, zamislite kako je to dobra zemlja!

Masline su u cvatu, imaju i oblicu i lastovku, a tamo pod zidom kutre tri loze maraštine...

Točno ispod njih je prelijep vrt još ljepše kuće kipara Aleksandra Guberine i njegove Silve, ali su danas u Primoštenu. Do Zmijanovića još je jedan odvjetnik koji je odlučio živjeti na Gorici: Jasmin Avdagić. I pred njihovom kućom je vrt u nastajanju.

Bilo da su taj dio stare gradske jezgre zaposjeli novi stanovnici, bilo da ga nastavaju generacije istih starih, šibenskih obitelji - na tom ih mjestu evo i danas, veže i spaja nevidljivi težački duh ali sada bez karova, toverni, „bez mirina, slara i fumara“, kako piše Milivoj Zenić.

Moderni šibenski gradski težaci evo su odvjetnici, profesori, likari, trgovci, inžinjeri...

Šta bi Arsen rekao:

Učini se da sve iman
Al u niko doba
Zaželi se moja duša
Kukumara, boba...

Anketa

Kako Vam se sviđa novi portal Masline?





Pošalji Rezultati

Naslovnica Vrt