Voćari ogorčeni niskim otkupnim cijenama: Sve je krenulo krivim smjerom već krajem osamdesetih. Država se brine za Slavoniju, a mi u Dalmatinskoj zagori kao da nismo ljudi...

Voćari ogorčeni niskim otkupnim cijenama: Sve je krenulo krivim smjerom već krajem osamdesetih. Država se brine za Slavoniju, a mi u Dalmatinskoj zagori kao da nismo ljudi...
Mate Rađa posadio je na didovini u Ogorju hektar trešanja
Mate Rađa posadio je na didovini u Ogorju hektar trešanja

Poljičani, a osobito oni na srednjem toku rijeke Cetine, za svoju nadaleko poznatu trešnju tugarku znaju reći kako ih je odgojila i prehranila. Bila su to vremena kada se za trešnje mogao kupiti komadić zemlje u splitskom polju, pa i manji stan.

Vremena su to za koja će mnogi kazati da je tada i Bog zemljom hodao blagoslivljajući trude seljaka i težaka. Ma cilj naše priče nisu dični Poljičani i njihova blagorodna stabla, nego trešnje s obronaka Svilaje, one iz Ogorja, gdje sada ispred svake kuće možete vidjeti barem jedno stablo ovog slatkog voća.

Nisu kod njih baš na cijeni tugarke, nego sorte iz Kanade, Mađarske, Češke, Italije, Njemačke..., sve nekako strano, a ipak sve naše. Jer, vele, isto im je, bilo naše ili tuđe, voćarstvo ionako nema budućnosti u našoj Hrvatskoj, u kojoj je sve na niskim granama, pa tako i ovaj vrlo važan poljoprivredni segment.

– Ma kakva budućnost, to su priče za naivne. Evo, ja sam prije sedam godina iskrčio didovinu, posadio oko tisuću stabala raznog voća, među kojim prednjače trešnje i šljive, sve u nadi i vjeri da se od poštena rada može živiti. Najprije je trebalo čekati da podrastu iliti da dođu na rod. E, kada smo i to dočekali, u zadnje dvije godine u rano proljeće trešnje bi pobrao mraz. I to smo preživjeli i sada ove prve prave rodne godine, kad su trešnje rodile više nego što je na njima lista, uništi nas niska cijena.

- Ma radije ću ih ostaviti da se njima goste zlatari i ptice nego ih prodati za pet ili šest kuna. Sve sam podigao vlastitim sredstvima, ni od koga kune nisam uzeo. Zajedno sa svojom obitelji sve sam uredio u namjeri da sve što prodam ide u fond za moju unučad, vjerovao sam u sustav i državu, i sada se na kraju osjećam ko dite na tuti – ogorčeno će Mate Rađa, ističući kako sada u Ogorju ima 3000 stabala trešanja, matematički preračunato, deset puta više nego stanovnika ili točno onoliko koliko je u tome mjestu živjelo ljudi pedesetih godina prošlog stoljeća.

Pa gdje s trešnjama, pitamo?

– A gdje, kome kilo, kome dva. Dođu prijatelji, poznanici, rodbina i ode nekako, a što ostane, neka se goste životinje.

– Sve je krenulo krivim smjerom već krajem osamdesetih godina – dodaje Mate i nastavlja:

– Došao rat, preplavili nas trgovački centri, nelojalna konkurencija, uvozni lobiji... Sve se urotilo protiv sela i seljaka. Stoga i oni put pod noge. Sada nas u Ogorju ima tek tristotinjak žitelja i svega tridesetak učenika. Vode još nemamo, svi su digli ruke od nas, pa i crkva, jer fratar više ne živi u selu, nego putuje iz Sinja – kroz smijeh će Mate.

Iste probleme imaju i ostali voćari iz ove naše priče. Šezdesetosmogodišnji Ivan Leskur svoj je nasad podignuo početkom Domovinskog rata, nakon što je najbolje godine života ostavio u splitskom "Lavčeviću". Uredio je voćnjak, od kojega se u početku i dalo živjeti, ali već kasnije, kada je država "stala na noge", sve je krenulo nizbrdo.

Najveći mu je problem voda. Prošao je tuda magistralni vodovod, ali do sada njime nije protekla ni kap vode. I on se muči na razne načine. Cisternama dovozi vodu, proveo je navodnjavanje "kap po kap" i onda, nakon svog tog truda i muke, plod ne može prodati.

 
– Dođu prijatelji i stari kupci koji vjeruju u kvalitetu, pa tako nešto riješim, a i supruga nešto potroši za džem i kompot. To što su cijene nikakve, kome se žalit. Prije je u selu bila zadruga, ona je otkupljivala po zagarantiranoj cijeni. Danas nas ubiše šverceri, prekupci, svakakva kukolj. Žao mi je posjeći stabla, ali ništa mi drugo ne preostaje. Jer što ne uništi cijena i suša, to opustoši mraz i bolesti. Za ovogodišnjeg kasnog mraza pet dana sam oko voćnjaka ložio vatru da ih ne odnese led, i nakon svega što mi preostaje nego da se priselim gori kod sv. Jure, Bogu na konak – jada se Leskur (na slici iznad).

Na 1200 metara nadmorske visine, u srcu Svilaje, dvojica Ogorana, Branko i Zdravko Kapitanović, također su zasadili nasade trešanja. I njih more iste brige. Zdravko, inače razvojačeni branitelj bez posla, i supruga mu te njihovo četvero djece nisu ljudi koji se vole ogrebati na tuđi račun. Vjeruje u svoje ruke, one su mu jedine preostale da prehrani svoju obitelj.

– Ostao sam bez posla jer je firma u kojoj sam radio završila u stečaju. Vratio sam se u selo i zajedno sa suprugom i djecom pomažem susjedima u obavljanju svakodnevnih poslova u polju. To mi je, nažalost, jedini izvor prihoda. Zašto trešnje, pitate se. Mislio sam svojoj djeci omogućiti bolji život. Ali sve se okrenulo. Dok se država brine za Slavoniju, mi ovdje u Dalmatinskoj zagori kao da nismo ljudi. Nemamo ni za elementarne potrebe.

- Živim da bih radio i pod tim sam geslom spreman sve raditi i toga se ne sramim. Volio bih kad bi nam država dala svoju zemlju. Spreman sam je iskrčiti i privesti svrsi samo kada bi nam zagarantirali nekakvu cijenu. Ma da je i kuna zarade, bolje bih se osjećao nego ovako kada prekupci uzimaju veći dio kolača, a seljaku, odnosno proizvođaču, ostane tek toliko da pokrije troškove – veli Zdravko, dok njegov susjed Branko kima glavom u znak podrške.

On se također žali na sustav. Osim voćarstvom, Branko se bavi i pčelarstvom. Tu je situacija malo bolja. Stotinjak trešanja, koliko ih ima, teško obrađuje jer na Svilaji nije baš lako kopati zemlju. Volio bi novi traktor, pa predlaže da država barem pomogne u nabavi mehanizacije.

– Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović obilazi Hrvatsku učeći seljake što treba. Ma brajo, ja znam što meni treba, ali nitko neće da pomogne. Mnogi su nam obećavali, pa tako nedavno i župan Blaženko Boban, ali čim je otišao, odmah je na sve zaboravio – zaključio je Branko Kapitanović.

Gruba procjena - urod 20 tona

Prema gruboj procjeni, u Ogorju se ovogodišnji prinos trešanja mjeri oko 20 tona. Iz te su brojke izuzeta stabla koja još nisu na rodu. To znači da bi već za tri godine ova brojka mogla biti udvostručena – veli Mate Rađa.

Lordan Ljubenkov: Kapital ne voli zadruge

U Zadružnom savezu Dalmacije pak tvrde da je njihova uloga tek savjetodavna, odnosno oni su spremni pomoći da poljoprivrednici sami sebi pomognu.

– Najbolji način da bi se riješio problem otkupa i cijene svakako je udruživanje u zadruge. Spremni smo savjetom pomoći i zainteresiranima ponuditi razne verzije udruživanja. Međutim, zbog tereta prošlosti i raznih interesa nismo uspjeli zadrugarstvo dovesti na razinu EU-a. Nažalost, kapital ne voli zadruge, a oni koji bi trebali voditi brigu o domaćem proizvođaču podilaze raznim lobijima i interesima privatnog kapitala – kazao nam je predsjednik dalmatinskog zadružnog saveza Lordan Ljubenkov.

Naslovnica Voćarstvo
HtmlNoArticles
HtmlNoArticles

Anketa

Prijavljujete li svoje maslinovo ulje na natjecanja?





Pošalji Rezultati