Vesela 'berba' na splitskoj veletržnici: TTTS nudi sve - uvrede zbog prevare, lukave prodavače, invaziju osa...

Vesela 'berba' na splitskoj veletržnici: TTTS nudi sve - uvrede zbog prevare, lukave prodavače, invaziju osa...

– Reko mi je jedan na ulazu u plac da mu plavac ima 20 gradi slada, a ja ću njemu: 'Nema ni 18!' Opet će on meni: 'Eto ti, nosi ga badava ako nema!' Ja mu na to velim: 'Neće bit ni 18, a ako je više, ja ti duplo platim.'

Prepričava nam to gospođa koja je na TTTS stigla po vrgoračko i neretljansko grožđe da iz njega iscijedi vrsno vino. Sudeći po naglasku, iz sjevernijih krajeva države. Nazvat ćemo je Zdravka, jer ime joj ne znamo.

Upoznali smo, dakle, Zdravku dok je opipavala merlot iz kašeta, koje su vlasništvo čovjeka s ribičkim šeširom na glavi. Ne znamo ni njemu ime.

Dok su oni nešto ćakulali i pregovarali, zrake podnevnog sunca taman su se odbijale, činilo se, podjednako i od zlatnog mu lanca i od grožđa oko kojeg su se cjenkali. Bode sve to u oči, sužava zjenice, ne vidiš ni kamion s uredno naslaganim vrećama budućega gemišta pred sobom.

U cijelom tom blještavilu, njihova mirna rasprava rasplamsala se ko ljetos vatra u Žrnovnici što se crni i bode pogled iznad TTTS-a, kada smo i mi odlučili upitati "sommelierku" Zdravku za savjet – kako prepoznati pravo zrno?

– Odi, probaj hladan grozd! Zavuci ruku u kašetu i izvuci neki s dna, onaj zaklonjen od sunca... – učila nas je Zdravka, a onda je malo tišim glasom upozorila:

– Jer, znaš kaj znaju delati? Stave ti malo šećera i vode, pa bude kak da ima višije slada. A zaprav ga nema niš...



E, tu se prodavač osjetio prozvanim.

– Babo jedna pokvarena, makni se od mog štanda, ti ćeš ode prodavat pamet, mrš tamo da te ne vidin, miči se! A ti da nisi slučajno to napisala! Ne spominji šećer i vodu! Jesi me čula?! – pobunio se vlasnik debele zlatne kadene i njoj proporcionalnog obraza.

Uto se pojavila i njegova supruga: "To je ko da kažeš da sve šire noge jer je jedna dala! Mrš, babo!"

Onda je krenuo niz uvreda, prepirki, riječi neprimjerenih za novine. Zdravka je pobjegla s pazara nošena dobacivanjima. Stoga je nismo stigli pitati za pravo ime, a kako je i nas uskoro ništa ljubaznije otjeralo, produžili smo do susjednog štanda. In vino veritas!

Blizu su nam gajbe Marka Petrušića, zvanog Bajro. Bajro, inače s Baćinskih jezera, nosi majicu od prošlogodišnje Ultre. Ali ne izgleda kao partijaner. Koje sorte boba nudi, pitamo ga.

– Ovo ti je mareštit, ono ti je graševina – pokazuje rukom, na brzinu, više da nas se otarasi, okupiran nekim željeznim, hrđavim uređajem. Nije vaga, nije prikolica. Čemu služi?

– Livak ti je to. Stavin najlon ode, pa padne u kesu od 37 do 40 kila grožđa, ono, kad je puna. Dođe ti jedna ovakva više od 200 kuna, a od nje bude, amo reć, 60 posto vina. Kako u koga – objašnjava nam Bajro dok ih puni i slaže na nosače.

Kašete koje su do tada čuvale grožđe baca negdje u zrak, sa strane. Nije bitno gdje padnu, ionako su prazne. Za njima lete ose da uhvate ono što se prignječilo na rubovima.

– Neće ga tribat gazit kako ga bacaju – prokomentira naš fotoreporter. Bajro je ostao u priči o osama:

– To je dobro, da ima 'čela i osa, to ti znači visok slad. A ima ga oko 18, 19, pa je kilo po pet i po i šest kuna – naglasi, i dalje premještajući blago na relaciji kašeta – lijevak – kesa, a te brojke zapravo znače kako je ove godine grožđe – poskupjelo.

Nikoga to ne mori. O osama se razmišlja i na susjednom štandu.



– Dobre su, ovo su domaće, trenirane, neće te ujist – javlja se Mate iz Dusine, kod kojeg je šest kuna plavka, a sedam merlot.

Nabrao je deset tona, pa se sad veseli i prati situaciju na tržnici.

– U mojoj graševini ima 20 gradi šećera. A to ti je bitno ki šećer u krvi!

Asfalt se plavi od merlota, plavca malog i velikog. Sve to, naoko, izgleda isto. Da nema papira što su ih prodavači istrgnuli iz bilježnica na crte i kemijskom ispisali što je što, teško bismo znali.

Po čemu se sorte vizualno razlikuju, pitamo Marka Vukosava i Antu Franića. Molili su nas da ne napišemo krivo, pa nemojte ni vi pogrešno zapamtiti, Marko je iz Dusine, a Ante iz Vina... Hvataju se za glavu i odgovaraju:

– Ajme, pa vidiš, evo, merlot ti je grožđe sitnijeg zrna, plavac je većeg, ali gušćeg, a plavac mali nije toliko nabijen, njemu šuškaju grozdovi – vadi odmah Marko sve tri sorte, pokazuje, odmjerava. I stvarno, vidi se, kad se malo bolje zagleda. Ali ne znači im to sada previše, jer bitnije je da se proda.

– Ide nan slabo, kupaca nema, piši in da dolaze, zovi ih! Nema nikoga tri dana, prazni autobusi stižu na TTTS. Moraju doć, reci in da san ja reka da je sav vakat! - našali se Ante i objasni zašto ga je tolika prpa ako ne proda:

– Iman kući mladu ženu, ne smin joj doć ako ovo sve ne ode!

Pitamo sada Marka, može li se kod njih cjenkati?

– Pa ne bi valjalo da odma pristanu na šta kažeš. Ma, lako za to, bitno je da će vino bit odlično, kvalitetno. Grožda nema vele, ali ovo šta je ostalo, lipo je i zdravo. Mraz i suša su ostalo dotukli.

Otišli smo uz još jednu zamolbu da ne pobrkamo Vina i Dusinu, a onda smo, par koraka dalje, susreli Ivu Čotića. Nije se htio slikati, jer je, kaže, raspisana tjeralica za njim. Razmijenili smo dvije-tri riječi:

Odakle vam je grožđe?
– Iz vinograda.

Čijega?
– Našega.

A di vam je?
– A na zemji!

Kojoj?
– Hrvatskoj, majke ti mile!



Tu smo, i na još par mjesta pitali ima li makedonskog, uvoznog, ali se glavama odmahivalo na veliko. Nema i nema. Domaće je i kod Nediljka Čotića, a on tvrdi da prodaja ide. Valja grožđe i u Antonija Ercega. A za razliku od onih koji na TTTS dolaze već tjedan dana zaredom, stigao je on tek jutros.

– Doša san ima tri ure, pa nemojte mene ništa pitat, gotov san za ovu godinu – skromno će mladi Vrgorčanin. I on je iz Dusine.

Pitamo ga šta je reć da se neće vraćat?

– Pa sve san proda. Ima san tri tone, po šest kuna kilo, zlatarice i rukote. Maraština. Sad iman otrat na Turjake jedno 100 kila, i to je to.

Nije čudno da je odmah sve otišlo kad je Toni ponudio bijele grozdove, a njih na periferiji grada, da se sve kašete istresu, jedva ima za "dva u tri". Barem je ovo malo što je ostalo – kvalitetno.

Prema pričama, čini nam se da je najslađe grožđe kod Nerime Gašpar iz Umčana. Točno 23, čita s refraktometra. Tako se zove ono čime se to mjeri.

– Taman gledan, eto, ovo je odlično. Šta više, to bolje, jer onda ne moraš dodavat šećer, ostaviš više prirodnog. A bilo obično ima manje sladora, sad je naše ošlo, muž ga je odvuka na kamionu, a ono je imalo 19,5 gradi – pokazuje Nerima na uređaj i bez pretjerana oduševljenja kaže da ima još pola vagona obrati.

Tako je, kaže Nerima, zapalo. Rođena Bosanka, došla je na ljetovanje u Gradac, tu se udala i eto ti je – ove subote opet u polju među lozama.

U susjednom joj polju bere Teo Barbir. Dosad je s loza skinuo dvije tone, a evo što mu je ostalo:

– Za obrat iman još dvi ili tri tone, a ode na kamionu mi je ostalo dvista kila. Maraština je ovo, kilo je oko pet i po, šest kuna...

Šetnjom do zadnjeg štanda, prošli smo i kraj Ivice Dominikovića, iz Otrić Seoca. Ovdje je šesti dan i nije mu to po guštu. Dvije tone je prodao. A zadnji prodavači u nizu iz istog su sela. Kako su zbijeni skroz u ćošak, tako im prodaja slabije ide jer se, dok dođu do njih, džepovi već isprazne.



– Mi koji ne proizvodimo, uvik smo u ćoši. A imamo merlota, malo skupljega, pa do ovih od pet kuna. Napiši tamo da je ova godina najkvalitetnija šta se tiče slada. I svega ostalog. Lani je bilo za dva grada manje – kalkulira Slaven Antunović dok rukavicom namješta šešir što ga štiti od sunca.

Slaže plavac, slad mu je 12, cijena pet kuna. Merlotu je slad 21, košta sedam kuna.

– Ovo je firma od mog kuma Ivana Petrušića, poljoprivrednika najvećega. Zapa me, da san zna da će tribat brat i slagat kašete, ne bi mu bio kum. Za pristojnu cijenu, najveća kvaliteta, kako iđe i na radiju reklama – nasmije se Antunović i kaže da vam poručimo:

– Ti napiši da dođu, da ih čeka kvalitetna roba. Nemoj stavit da ima krcato grožđa, onda će mislit da ne valja!

Jedan jedini štand je tu s kapulom, glavatim kupusom, paprikama. Sjedi prodavač nezainteresirano, nalaktio se i malo zakunjao. Nitko ga ništa ne pita, ne traži... Navala je kod drugih.

 

 

Naslovnica Vinogradarstvo

Anketa

Prijavljujete li svoje maslinovo ulje na natjecanja?





Pošalji Rezultati