Naš agronomski stručnjak kritizira stanje u hrvatskoj poljoprivredi: Ako ovako nastavimo, postat ćemo svjetski primjer suludosti. Sve me podsjeća na priču o Lenjinu koji je mogao sve...

Naš agronomski stručnjak kritizira stanje u hrvatskoj poljoprivredi: Ako ovako nastavimo, postat ćemo svjetski primjer suludosti. Sve me podsjeća na priču o Lenjinu koji je mogao sve...

Svaka nova sezona aktualizira pitanje - što nudimo turistima, odnosno, kakve koristi od eventualnog povećanja broja gostiju i rasta potrošnje hrane imaju domaći poljoprivrednici, stočari i ribari? Prof. dr. sc. Ivo Grgić sa Agronomskog fakulteta u Zagrebu idealan je sugovornik za tu temu, ali i mnoge druge sektorske aktualnosti...

Profesor s Agronomskog fakulteta analizira probleme hrvatske poljoprivrede: Ovakvo stanje nastavit će se još desetak godina​

Postoje li podaci o tome koliko se hrane iz domaće proizvodnje plasira u hotele po Hrvatskoj?

– Nažalost, ne postoje službeni podaci o strukturi podrijetla hrane koja se konzumira u hotelima te posljedično ni u cijeloj turističkoj industriji. Tako je to na tragu promišljanja nekih koji zagovaraju da to i nije nužno jer turizam "prodaje proizvode i usluge te u konačnici promišlja logikom dobroga gospodara", a podrijetlo hrane, pod uvjetom da zadovoljava još i potrošača – turista, treba biti važno nekome drugom. Ako je taj netko drugi državna administracija koja bi trebala promišljati šire od jednog sektora ili dulje od jedne godine, onda su oni i u pravu.

Međutim, ako danas, u vremenu jednostavnog praćenja svih informacija, ne znamo koliki je udjel domaće hrane u turističkoj potrošnji, nesuvislo mi se čine izjave "turizam je velika prilika...". Prema vlastitim istraživanjima, iz domaće proizvodnje pokriva se od 20 do 70 posto turističke potrošnje hrane, odnosno agregirano negdje oko 50 posto. Veći udjel je kod jaja, svinjskog mesa i nekih prerađevina, a znatno manji kod povrća i voća, kao i kod drugih vrsta mesa. U Hrvatskoj se kroz turističku potrošnju proda oko 15 posto domaće proizvodnje, a ostatak troši domaće stanovništvo, te se dio i izveze.

Pitam vas to zato jer mi je izvor iz jednog uglednog hotela s pet zvjezdica kazao kako oni, ne samo u sezoni, imaju i do 70 posto hrane iz uvoza. Čudi li vas to?

Nisam iznenađen, ali mogu biti žalostan. Nisam iznenađen jer Hrvatska je neto uvoznik hrane i taj deficit se stalno povećava, i bit će još i veći ubuduće. Kako bilježimo porast hotelskih kapaciteta, valja očekivati i porast potrošnje hrane iz uvoza, iako se taj trend može i promijeniti. Jer u zadnje vrijeme sve je više, iako za sada stidljivo, i obrnutih slučajeva koji mogu biti primjer i putokaz za mnoge druge. Osobno ih poznajem i s veseljem mogu navesti neke tvrtke članice Udruge bosanskih Hrvata "Prsten" koji, zahvaljujući "dodanoj vrijednosti zavičajne pripadnosti", dobro surađuju u tome, tj. u proizvodnji hrane za turističku potrošnju. Jer današnji poljoprivredni proizvođač treba biti tržišno orijentiran i, osim znanja kako proizvesti, mora znati i kako prodati. Izravna prodaja hotelima, bez posrednika, podiže i njihovu cjenovnu konkurentnost.

No, potrebno je istaknuti još jednu okolnost, a to je struktura hrvatskog turizma s manjim udjelom hotelske u odnosu na drugu ponudu. U 2017., prema broju noćenja, na hotelski smještaj otpada 35 posto, a ostalo su druge vrste boravka, te je u odnosu na 2016. taj udjel smanjen za sedam indeksnih bodova. U takvim okolnostima, značajan je utjecaj trgovačkih lanaca na ukupnu opskrbu turističkog tržišta. Kako se vrlo često trgovački lanci ne mogu pouzdati u domaće proizvođače s dostatnim količinama za nekoliko vršnih mjeseci potrošnje, oni se okreću inozemnim tržištima.

 
Također, ne manje bitno, ti isti trgovački lanci su u stranom vlasništvu i zapravo su izvoznici poljoprivredno-prehrambenih proizvoda matične države. I zbog svega navedenog, još uvijek je izglednije jačanje izravne veze domaće proizvodnje i hotelske potražnje nego veće zastupljenosti domaće u ukupnoj potrošnji.

Stavimo sad na stranu priče o uvoznim lobijima, ali može li uopće Hrvatska podmiriti potrebe za hranom u sezoni?

– Teoretski to može, ali praktično to nije mogla ni jučer, ne može ni danas, a još manje će moći sutra. To ne znači da s pojedinim visokovrijednim proizvodima, na primjer s onima koji imaju zaštitu zemljopisnog podrijetla i zaštitu izvornosti to ne bi mogla učiniti, ali veći dio će za podmirenje potreba i dalje dolaziti izvan granice Hrvatske. Jednostavno, potražnja će i dalje rasti, a proizvodnja stagnirati ili čak i nazadovati. No, možemo prihvatiti i mišljenja onih koji tvrde da sve to i nije bitno u globaliziranom svijetu, posebice ako i ne znamo je li to jedan od ciljeva poljoprivredne politike RH.

Iskreno, osobno mi i nije poznato koji su naši poljoprivredni ciljevi. Ako su to "hrvatski gableci", "kaj su jeli naši stari" i slično, onda smo ih dostigli, tj. ništa se u biti nije promijenilo. Ali, to je bio vrlo skup projekt nečije promocije. Jer zajednički ciljevi europske poljoprivredne politike nisu sveto slovo i ne ograničavaju države članice da imaju i svoje, pa barem i u željama, kao što je, primjerice, postizanje samodostatnosti.

Je li tu zakazala ona davno plasirana priča o povezivanju "zelene" i "plave" Hrvatske?

Bog nam je dao prekrasno more i dovoljno raznovrsnih poljoprivrednih resursa, ponajprije tla i vode, te bismo mogli zaključiti da je "povezivanje zelene i plave Hrvatske" realnost, pa čak i nužnost. Naslušao sam se mnoštva priča koje su služile ničemu jer su se pričale u posve drugim vremenima, ali je napokon nužan zaokret prema stvarnosti. Istina je da su poljoprivreda i turizam nadopunjujući sektori.

No, suludo je povezivati sudbinu jednog sa sudbinom drugog sektora, i to nekim teškim vezama. Što bi bilo s turizmom ako "podbaci" poljoprivredna proizvodnja. I obrnuto, što bi bilo s dohotkom poljoprivrede ako "podbaci" turizam. I jedan i drugi sektor su vrlo osjetljivi, jedan na klimatske nepoznanice, a drugi na mnoge druge, od kojih su značajne sigurnosne, te ukusi potrošača/turista.

Kakva je vaša "prognoza", hoće li uvoz hrane – pogotovo za turističke potrebe – rasti, ili možemo tome stati na kraj na način da od toga koristi imaju domaći proizvođači?

Uvoz hrane općenito će rasti ne samo zbog turističke potrošnje, tj. porasta broja turista, nego i zbog porasta potražnje domaćeg stanovništva. I to je logično jer potražnja ima uzlazni trend na koji poljoprivredna proizvodnja, zbog mnoštva čimbenika, ne može odgovoriti istim intenzitetom. Proces prilagodbe hrvatske poljoprivrede novonastalim okolnostima još nije okončan i bit će kraj kada se broj tržno zanimljivih i opstojnih proizvođača približi brojci od oko 80 tisuća. Jer danas, prema ARKOD-u, gotovo 70 posto gospodarstava raspolaže s manje od pet hektara. Istodobno, njih 0,8 posto su s više od 100 hektara i obrađuju oko 40 posto ukupno korištenog poljoprivrednog zemljišta.
 
Međutim, pogrešno je stalno govoriti o uvozu, postoji i izvoz, stvarni i potencijalni. Ne živimo u svijetu izvan svijeta i domoljublje se ne iskazuje samo kod potrošača kroz "kupujmo hrvatsko", nego i kod proizvođača kroz "prodajmo kvalitetno i cjenovno prihvatljivo hrvatskim građanima". Kako proizvođači gospodare svojim troškovima, potrošači to još i jače čine sa svojim raspoloživim dohotkom. Sve ostalo je priča za malu djecu.

Kako će odljev stanovništva iz Hrvatske djelovati na poljoprivredu?

– Za sada nemamo provediv odgovor na depopulaciju te se svemu iznova čudimo, a bilo je dovoljno vremena prije ulaska Hrvatske u EU da se prevenira ili barem pripremimo. Ako je depopulacija proces koji je tu, ona može biti i prilika za dio populacije koji ostaje u državi jer se resursi ne odnose. Za takvo promišljanje moramo znati što želimo od poljoprivrede, zatim je nužno potaknuti promet poljoprivrednim zemljištem radi okrupnjavanja te podržati takav projekt institucionalno i kroz raspoložive fondove Unije.

Nažalost, i dalje je nejasno što želimo od poljoprivrede, rasprava o poljoprivrednom zemljištu obuhvaća samo ono u vlasništvu države, a onda je i teško uspostaviti linije potpore, ne samo financijske, nego i svekolike druge. I moramo znati da se poljoprivreda kod nas još uvijek poistovjećuje s "poticajima" koje treba davati država i u glavama ljudi još je uvijek, nažalost, percepcija da je poljoprivreda djelatnost, ako ne i način života, "nižeg ranga".

Moderna poljoprivreda i politika ne zasniva se na "poticajima", nego potpori dohotku koja će se izgledno u budućnosti smanjivati. Jer se danas vodi "sukob" u smislu potpora između komercijalne/tržišno orijentirane tehnološki napredne poljoprivredne proizvodnje i proizvodnje koja je tržišno nekonkurentna, ali je od strateške važnosti (očuvanje ruralnog prostora) pa tko preživi u tom sukobu...

No, opet se postavlja pitanje, a tko će, recimo, brati jabuke, jagode, grožđe, mandarine, itd...? Hoćemo li i to rješavati uvozom radne snage?

– Naravno, ali što je u tome loše? Je li bolje da sve propadne, uz uvjet da ne vidimo "sumnjivu nošnju" ili, ne daj bože, čujemo "lepu pesmu". Zaboravljamo da su naši očevi isto tako u Njemačkoj pjevali nerazumljive pjesme ili prikazivali nepoznate običaje. Postoji i drugi put, a to je da se proizvodnja preusmjeri na proizvodnju za preradu, a ne konzumnu. Odluka nije samo na proizvođačima, nego i puno šira.

Nedavno smo dobili Zakon o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom. No nedavno smo čuli i pritužbe da se uvozno meso deklarira u nekim dućanima kao domaće. Gdje su, u tom lancu profita, domaći proizvođači?

– Ako ovako nastavimo, hrvatska poljoprivreda će postati svjetski egzemplar suludosti jer će na jednog poljoprivrednog proizvođača doći jedna osoba koja je izravno ili posredno zadužena za poljoprivredu. Koliko je osoba zaposleno u agencijama, zavodima, institutima, ministarstvima, potpornim službama, a da ne spominjemo obrazovnim institucijama, zaboli vas glava. I bez obzira na sve to, događaju se prijevare, ništa manje nego i kod drugih sektora. No, ovdje smo osjetljiviji jer je riječ o hrani iako nas lakše može ubiti neispravan TV prijamnik ili perilica posuđa. I pronađene prevarante bilo koje fele treba isključiti iz prehrambenog, odnosno tržnog lanca, bez obzira na ime i podrijetlo.

Sam Zakon nije ništa riješio i nisam primijetio značajne koristi ni za domaće proizvođače ni za potrošače. I dalje se, nemamo dokaza osim indicija, dogovaraju veliki trgovački lanci oko cijele ponude, i to od količine, podrijetla do cijene, kao što se pojavljuju proizvodi upitne kakvoće ili čak i opasni za zdravlje. Pronalazak takvih proizvoda i njihovo povlačenje iz prodaje ne smije služiti stvaranju panike, nego biti pokazatelj "da institucije rade svoj posao".

Iz Vlade se opet čuju najave o smanjenju PDV-a, a zapravo je riječ o HDZ-ovu predizbornom obećanju. Bi li trebalo smanjiti PDV na hranu, i što točno?

– Davno sam radio simulacije utjecaja smanjenja PDV-a na proizvodnju i na državni proračun i zaključak je vrlo jednostavan: bez obzira koliki će biti PDV, on će jedino utjecati na državni proračun. Ako želimo povećati profit trgovaca, ugostitelja - smanjimo PDV na hranu. Ako želimo povećati dohodak jednom dijelu proizvođača, smanjimo PDV na poljoprivredne inpute. Jer hrana u razvijenom svijetu nije ni relativno ni apsolutno jeftinija zbog visine PDV-a, nego zbog kupovne moći i velike proizvodnje u kojoj se koriste najnovija tehnička i tehnološka dostignuća te s time proizvodi s nižom cijenom koštanja.

Moj prijatelj u okolici Virovitice, na 2,5 hektara plastenika s proizvodnjom paprika i krastavaca, krasno živi, a u Njemačkoj bi vjerojatno davno zatvorio proizvodnju. Ili bi bio orijentiran na lokalno ali sigurno tržište i proizvodio prema ekološkim principima.

Ministar poljoprivrede već je neko vrijeme, otkako je Martina Dalić pod pritiskom javnosti morala otići, i potpredsjednik Vlade. Je li to dobro za poljoprivredu ili mislite da Tolušić sada ima manje vremena i energije za sektorske zadatke?

– Ponekad se zasramim kako osobno mogu obavljati samu jednu zadaću i uvijek se propitkivati koliko sam bio neuspješan. Politika je očito nešto drugo i političari mogu sve! I biti na primanjima, i obavljati tri posla... i sve me podsjeća na priču o Lenjinu koji je mogao... a što nije mogao. Unaprijed ne mogu davati prosudbu o uspješnosti i tko je dobio ili izgubio. Na kraju se sve može vrednovati, ali koja korist u onoj "neka na izborima...". I da ne ostanem nedorečen, mislim da niti će poljoprivredni sektor izgubiti, niti cijela Vlada dobiti ovim preslagivanjem.

 
Nisam sretan cijelim radom ministarstva jer... malo se toga događa, posebno ako isključimo aktivnosti oko potpora i sredstava ruralnog razvoja. Volio bih da sam u krivu, kao što ni sam ministar nije veliki krivac za ono što će se dogoditi. Kriv je jedino za davanje lažnih nada i obećanja, u čemu je veliki dio bio podređen njegovoj promociji.

Zakon o poljoprivrednom zemljištu je konačno donesen. Njime se raspolaganje državnim poljoprivrednim zemljištem vraća pod nadzor jedinica lokalne samouprave. Je li to dugoročno dobar zakon? Iz Vlade ističu kako se time prvi putprednost daje OPG-ovima, stočarima bez dovoljno zemlje i mladima, dok će se prijašnje koncesije produžavati samo ako je ostvareno ono što je ugovoreno kod sklapanja prijašnjeg zakupa, sve kako bi se destimuliralo spekulante?

- I iznova svijet počinje s nama. Oni koji dulje pamte sjetit će se i Pankretićeva prvog mandata ministra poljoprivrede i njegova pomoćnika Bićanića, kada je rađen prvi zakon o raspolaganju zemljištem u vlasništvu države, kod čega sam i osobno sudjelovao. Nažalost, tadašnja kontrola ili, bolje rečeno, utjecaj na lokalnu administraciju je bio iznimno mali i makinacije su se množile. Nakon toga se sve pokušalo centralizirati, pa sada iznova otkrivamo toplu vodu i tako unedogled.

Siguran sam da se mnogo neće učiniti i uspjeh cijelog procesa bit će vidljiv u obrađenim poljima i povećanju poljoprivredne proizvodnje. I ne zaboravimo da danas imamo oko 750 tisuća hektara neobrađenog zemljišta s tendencijom porasta.

Je li utemeljen strah da će za koju godinu stranci sve pokupovati, mislim, naravno, na zemljišta, ili je taj strah prenapuhan? Uostalom, kupovanje bi trebalo biti i neka najava da će se tu nešto raditi, sijati, a i tek je 50-ak stranih vlasnika ovdašnjih poljoprivrednih parcela, dakle, i nije neki ludi interes...

– U zajednicama gdje se sigurnost iskazuje kroz vlasništvo resursa, počevši od zemljišta do kuća, strah je uvijek racionalan i opravdan. No, postoji li opasnost da se nešto i dogodi, to je nešto drugo. Interes za poljoprivrednim zemljištem je općenito mali jer kapital danas traži djelatnosti brzog obrtaja i visokog profita, a poljoprivredna proizvodnja to i nije.

Izglednija je opasnost kod većih, zaokruženih zemljišnih cjelina koje su većinom pod koncesijom, ali taj dio država može kontrolirati. A ako bi već i došlo do nečega sličnog, uvijek se zakonski mogu određene stvari regulirati. Ako tome pridodamo da je Hrvatska po resursima i proizvodnji u EU marginalna, ne vidim prevelike opasnosti preuzimanja u skorijoj budućnosti.

Naslovnica Novosti

Anketa

Prijavljujete li svoje maslinovo ulje na natjecanja?





Pošalji Rezultati