Iz Žepča će poteći više vina nego iz cijele Dalmacije! Tko bi normalan do jučer stavio marku da će se tu pjevati 'vino pijem, šljivu prolijevam'...

Iz Žepča će poteći više vina nego iz cijele Dalmacije! Tko bi normalan do jučer stavio marku da će se tu pjevati 'vino pijem, šljivu prolijevam'...
Vinko Zovko sa svojim merlotom
Vinko Zovko sa svojim merlotom

Kroz Žepče grmi traktor s prikolicom punom grožđa. Nabrao je kolonu za sobom, a kako i ne bi kad vozi polako - đe prva, đe druga...

- Jel vam ovo glavna ulica? - pitamo prvoga do sebe.

- Jedina - kaže čovjek.

Gledaju ljudi što je, pa cijelom dužinom prikolice nakrcane taman ubranim merlotom čitaju poruku s razapetog transparenta. Piše: "Ev' vid'te da more", a ima i uskličnik veliki!

Bosna je to, teška. Svašta je narod prevalio preko leđa i svakakvih se čudesa nagledao, pa mu treba malo više da zagrize. Lakše će ljudi kad okom vide, džaba ti je priča na sva tri jezika ako nisi ugledao. Baš zato im je Vinko Zovko, rođeni Žepčak, napisao na onoj ceradi da - more. Jer, ko bi normalan do jučer stavio marku da će se između Zenice i Doboja pjevati "vino pijem, šljivu prolijevam"?!

Pjevat će se to kad na dudu rodi grožđe, misli Bosanac u sebi... A, bogme je i rodilo! Doduše, na vinovoj lozi, neće se dud ljutit. To nas je i dovelo u Žepče, zaludu narodna predaja, moraš vidjeti sam - na 38 hektara niklo je 140.000 loza. Jel to golemo?!

Isti onaj traktor bio je koji sat prije na brežuljcima iznad mjesta. Žene su brale merlot, a pjesma se sama razvila. Povele su Smilja Zovko i Marica Bulajić:
"Djeco moja, ne bojte se gladi, dok vam mama vinograde radi..."



- Znamo mi za grožđe, ima u nas na svakom čardaku loza, al je stolno, za pojest. Il za sok da se napravi, more ko sirup, a more i nako, da ga samog piješ - kaže nam Janja Antolović.

- A što su grozdovi veliki, mašala - viče Pava Tubak.

Sve ostale udaviše se od smijeha...

- Znaš li šta je mašala? Ima ono što stane u šaku, a ima i ono što pretekne. E, pa taj ti je višak - mašala, jes sad razumio - objasnile su nam žene.

- Šta van je za marendu? - pitamo ih.

- Iz restorana je ručak, ovde samo štrudla. Orasi i pekmez od šljiva. Janja ispekla, jel de fina?

- A može li bit pita od grožđa?

Opet se provališe od smijeha...

- More od višanja i jabuka! Đe će od grožđa, pobogu, imaju one bobe - tumače žene, pa ponesoše iza svega glasa:
"...Da sam grožđe i da pustim lozu, do birtije, gdje mi dragi pije...."



Sve je pokrenuo taj Zovko, nije ni čudo da se Vinko zove. Nakanio vinovu lozu u Žepče i Bosnu vratiti, zato mu se vinarija i zove "Povratak". Kaže, u Bosni je prije Osmanlija bilo više loze nego u Hercegovini i došlo je vrijeme da se to preokrene.

- I ovo selo gdje smo sad brali zove se Vinište, a po katastru se i dan-danas čestice vode ko vinogradi. Rimljani su lozu donijeli u dolinu rijeke Bosne, a mi se vraćamo svojoj drevnoj europskoj tradiciji, zato je "povratak", zato nam je "stopa" logo, zaštitni znak vinarije. Jer je stopa mjesto susreta čovjeka i njegove zemlje. Da ostanemo svoji na svome, naše obitelji i sutra naša djeca - govori nam Vinko.

Dugo se bavi inoxom, izradom i instaliranjem različitih industrijskih postrojenja, pa tako i u vinarijama. U Žepču i Italiji ima osamdesetak radnika. Surađuje mnogo s talijanskim vinarima i u Bosni distribuira njihova vrhunska vina. Bilo je samo pitanje trenutka kada će se i Bosna pokrenuti...

Projekt je dugoročan i obiman, tek ćete sve čuti. Bili su u Žepču strani stručnjaci, agronomi i enolozi, da vam detaljno ne pričamo, stručno je i ni sami pola ne bismo znali ponoviti. Sve su oni to što treba ispitali prije sadnje prvih trsova. Ali, kad promisli čovjek mrvu: ako može u dolini Rajne, ako može u Podunavlju, po Mađarskoj i Sloveniji, u Slavoniji i Baranji, ako u Češkoj može, pa ni dolini rijeke Bosne ništa ne fali!



Jest ladno, al je u Žepčaka srce vruće, pa kaže:
"Malo mjesto, a velika volja, obraniti naša rodna polja. Naše šume, proplanke i njive, gdje Hrvati vjekovima žive..."

Večer prije tim je stihovima odzvanjala vinarija, a poveli su Vinko i brat mu Pero, čoek pjeva u crkvenom zboru. A taj melos je specifičan, sve tamo do Posavine, uz šargiju i violinu. Obrali su radnici dnevnicu, prase je na stolu, još se puši iz njega, a magacin pun vina.

- Ovo ti je sad probno prase, a sutra će bit deset komada. Janjadi šestero! I druge rane... Pite i kolači posebno. I jedno 350-400 ljudi, plus muzika, da vidimo jel nam berba uspjela - najavljuje Vinko.

A godina je bila teška. Najprije sibirska zima s minus 32 Celzijeva stupnja, onda kasni mraz oko Uskrsa i na kraju suša. Stotinu đavola i šejtana...

- Snijeg pošo padat, puna ga je čizma bila, a kasnije si ruku u zemlju mogo gurnat od suše - kaže Anto Ivešić, a i slike su nam ljudi pokazivali: lik je kantu punu vrele vode u zrak izlio i ona se za tren u ledenu prašinu pretvara. Dimi, da Bog sačuva.

- Kasni mraz nas je ubio, pedeset posto roda nam je odnio sigurno. Zovemo mi Vinka, on bio na Bregani, taman granicu prelazio. Govori, vatru pali, krme peci... Cijelu noć smo mi bale sijena palili kroz vinograde, da se onaj dim diže i ne da mrazu na zemlju - govori nam mladi agronom Josip Šumić.

- Bolan, pesto-šesto vatri je tu bilo, treba to obigrat - dodaje Ivešić.

- Opet krme?! - čudimo se...

- Što se krmadi tiče, ovde im je crna tačka – objašnjava Pero Zovko.



- Talijani su mislili da je sva loza mrtva, al nije! Naletio je bio i neki oblak u gluho doba noći, isto prekrivačem da si pokrio, ko zna šta bi bilo inače, satrali smo se bili i od vatri i od svega - govori nam Josip.

A ovako je Zovko zamislio to s vinom usred Bosne. Kaže da je čovjek u središtu priče, socijalni aspekt da je glavni. Osnovali su Žepčaci i zadrugu "Vitis" i za sada imaju dvadeset i dva zadrugara, sve po načelu "jedan član - jedan glas", s vlastitim nasadima, stručnom pomoći, certificiranim sadnicama, garantiranim otkupom i još milijun drugih stvari, da ne davimo.

- Još nama ljudi kažu, "ja, budala, u nas se samo rakija i piva loče", ali misao se ipak polako širi. Ko one pjege na leopardu, vinograd tu, drugi tamo, treći malo dalje, pa će onaj Ivo vidjet da komšija Anto napreduje. Za jedan hektar vinograda na svojoj parceli valja uložit 12.000 eura. Onda ide povrat polako, već od treće-četvrte godine, a u šestoj je pokrivena investicija i dalje garantiram svake sezone 6000 eura zarade po hektaru, odnosno po 25 do 30 tona - iznosi Zovko računicu.

On je dosad uložio u malu vinariju i nasade oko 1,35 milijuna eura, ali nije to još ništa što se sprema...

- Tri godine mi kasnimo, muči nas birokracija i tek nedavno smo dobili građevinsku dozvolu za veliku, pravu vinariju. To je investicija od 35 milijuna eura, tolike neće bit na području bivše Jugoslavije. Jedina s vertikalnim načinom prerade grožđa. Metoda je hladnoprešana, ko za masline i sokove, znaš, to je daleko kvalitetnije, a izdvajat će se i sulfiti. Od njih boli glava kad prepiješ, a ne od vina. Uz to ide 1500 hektara nasada, vrijednih petnaest milijuna eura. Do 2030. godine imat ćemo 5,7 milijuna trsova i 700 obitelji u zadruzi, da ljudi mogu ostat kod svoje kuće i na svojoj zemlji preživjet. Pa nama je 6500 ljudi otišlo u petnaest godina - ističe Vinko.

- Čuj to?!

- Jašta, kad oćeš krečit, nemaš s kim šporeta iznijet iz kuće - slikovit je Alojz Zrno, a pjesma teče:
"Zaplakala skoro dovedena, zaplakala, nije poljubljena..."



- Hrvatska na godinu proizvede 65 milijuna litara, a sami ćemo mi u Žepču imat 30 milijuna!. Ova nam je godina polovična, petnestak tona uroda na četiri hektara, mlade su loze i loše vrijeme bilo, al nama je čaša dopola puna, a ne prazna, tako mi razmišljamo - kaže Zovko.

- Trebat će tebi, momak, paket tih bilježnica da sve zapišeš - zeza nas radnik Branko Šumić...

- I kući nek te voze, teško ćeš sam pogodit – dodaju ostali mu kolege...

Žene već donose, ko za svadbu: redaju se tepsije, u ovoj pita jajuša, u onoj maslanica, pa sirnica. Onda ide zeljanica i s njom se pravo ljubi ona češka palava. Uz pinot sivi tope se zreli sirevi i pastrmke, pršut pleše s onim merlotom, a valja malo mjesta ostaviti i za divljač u cabernet francu.

Na kraju možeš još samo zinut, naštrcati puna usta šlaga, s jednom višnjom na vrhu, i to ti je - pun si do čepa i samo slušaš braću Zovko:
"Šargijom noću, kroz brazde danju, pjesme i tuge čudesan spoj, ko niko drugi bio je svoj, bio je svoj, stari otac moj..."

Ako slučajno išta fali, tu je Specijalac Robo, Robi Lovrić: prati vesele goste kući, slaže salvete za feštu, ostalo da ne pričamo...

- Svi smo ko jedan – spreman je Robo.

"...Spominjo često djedovu šljivu i njivu kojoj ne vidiš kraj, u mladoj šumi rakiju pili, bilo je bolje nego da je raj..."



Al mijenja se vrijeme i vinu će se tek pjevati ko nekad šljivi. Ranije tog dana, na brežuljcima iznad Žepča, gdje još poljskog cvijeća ima, Vinko nam je rekao, gledajuć dolinu i Bosnu što kroz nju vijuga:

- Sve će ovo vinogradi bit, samo narod još to ne zna...

Otišli smo prije fešte, al smo sigurni da još pjevaju.

Slador, Ina i ljepljivi prsti

U Zovkovu vinariju prije tri tjedna došla je raditi i mlada Ina Franciska Tomić.

- Ovo mi je prva berba i super mi je sudjelovati u njoj. Ja sam u Osijeku završila fakultet, petogodišnji diplomski studij: prve tri godine hortikultura, a onda još tri vinarstva i vinogradarstva. Nisam htjela ostati u Hrvatskoj, željela sam se vratiti kući u Žepče. Tu imam posao i baš se veselim, govori nam Ina, dok zobljemo slatke bobe onog maloprije pobranog merlota.

- Aaaa, prsti se lijepe, slatko je - komentiramo...

- U merlotu slador 20,8, a u češkoj palavi 21,4. Slađe bijelo od crnog - smije se Ina.

'Grožđe mi je drugi doktor'

Kad je Zovko zovnuo Žepčake da sade lozu, javio mu se i starina Anto Tadić.

- Napiso mi je rukom, onim starim krasopisom na dvostrukom listu papira, nekad što je bio, napiso mi je bil ja njemu bio jamac, da on lozu posadi. Čoek petoro djece othranio - priča nam Zovko.

Za nagradu, Anto je dobio svoju etiketu: eno mu nasmijano lice krasi prvo žepačko vino iz edicije "Zemlja", cabernet franc i ancellotta, vinarije "Povratak".

- Kako je reko agronom tako se i radi. Travku jednu ja ne dam oko loze, sve je pošišano i uređeno. Posađen vinograd preklani, 660 loza ima. Crno. Trebale su bit tri tone, al je led triput pao ove godine, lopatom si ga mogo kupit - govori nam Anto.

- Pa kako ste baš lozu htjeli posaditi, a oko vas tolike šljive?

- Imo sam želju uvijek... Liječi me ovo grožđe, ono mi je drugi doktor. A prvi mi je onaj za šećer... Kad se ja nešto uzrujam, ja pravo lozama. Dođe mi i baba, skuha kafu, ne treba nam u ambulantu - ispovijeda se Anto.

Pet lica vinskih naslovnica

Posebna edicija pet Zovkovih vina nosi ime "Zemlja": za svako vino po jedno slovo, i u simboličnoj je vezi s imenom vinarije - "Povratak". Tako "Z" čini kupaža cabernet franca i ancellotte, a "E" je merlot i ancellotta. Onda idu bijela: "M" za muller-thurgau i traminac, pa "LJ" kao vrhunska češka palava, i "A" iz sivog pinota. Vrlo domišljata priča s licima žepačkih ljudi na svakoj etiketi. Prvi među njima je Anto Tadić, eno mu izjave u drugom okviru.

Dizajner je Perica Matijević, a vina je opisala Jelena Šimić Valentić, jedna od najboljih hrvatskih sommeliera. Oboje nose žepačke korijene.

- Tu je duboko, neiscrpno i odmorno tlo. A birali smo zapuštene parcele, sve je to bila živica i trn, pa nek vide ljudi da se more, onda će se i oni odvažiti. Ovde i sad vino ne piju gutljajima, nego punom čašom, ko da pivu deru, al se ipak kreće. Prije je sve bilo u rukama nakupaca i prekupaca, ne bi se tri kartona popila na svadbi, a sad ih ode po četrdeset - naglašava Zovko.

Kaže da je i jedan njegov Talijan posadio tri hektara u Žepču, a ovako da mu je za onu češku palavu rekao čuveni zagrebački profesor Edi Maletić:

- Znaš ti šta je on meni reko?! Reko mi je da bolje vino nije kušao odavno! Halo, 13 posto alkohola - veli Vinko ponosno.

Cijene butelja iz edicije "Zemlja" su od 8 do 12 maraka (32 do 48 kuna) u veleprodaji.

Naslovnica Novosti

Anketa

Koliko je suša utjecala na vaš ovogodišnji urod?




Pošalji Rezultati