Indiana Jones i antička uljara u Barbarigi

Indiana Jones i antička uljara u Barbarigi

U sedam ujutro početkom kolovoza na rubu velikog maslinika u Barbarigi, koji bez obzira na afričke temperature izgleda iznimno dobro i prepun plodova, tek 200 metara daleko od mora, baš nekako u vrijeme kad sunce tek nadire s istoka dok se istodobno na zapadu gasi već pomalo blijedi puni mjesec, pokraj ploče na kojoj na nekoliko jezika piše “Uljara Barbariga” nalazim se s Edijem Družetićem, vrsnim stručnjakom za masline.

Ovoga jutra Edi je naoružan svakojakim alatom, od rankuna, malog oštrog srpa na dugačkoj motki, male pile do škara, ne zbog maslina, nego zbog napada na silnu makiju, trnje, kupine, draču, grmlje, pa čak i drveće koje je izraslo iza ploče “Uljara Barbariga”.

Otkrivena pa opet nestala

Svuda naokolo su masline, brižno tretirane, a s istočne strane je kuća s povećim dvorom, također uređenim. Baš smo nakanili, a zapravo se već nekoliko puta dogovarali, da tu negdje u toj šikari opet pronađemo bazene s mozaikom na podu. Oni su tek dio stare antičke, rimske uljare, kojoj su arheolozi procijenili starost na oko dvije tisuće godina.

I to još tamo 1953. godine, kada ju je (zapravo tek djelomično, vjerojatno samo središnji trakt) istražio Štefan Mlakar i kada je djelomično konzervirana. No i tada je nakon nekog vremena nestala u gusto izrasloj makiji.

Ponovni iskorak u očuvanju i prezentiranju ove stare rimske uljare učinjen je u ovim europskim vremenima i pomoću europskih fondova u okviru programa Revitas. Njime se tamo od 2007. u zajedničkoj prekograničnoj suradnji Slovenije i Hrvatske krenulo u revitalizaciju istarskog zaleđa i turizma u njemu.

Bio je to lijep pokušaj otvaranja te silno velike arheološke iskopine. Prof. dr. sc. Robert Matijašić, pišući o povijesti maslinarstva južne Istre, piše kako je ta uljara imala čak desetak tijesaka u nizu od 40 metara i po tome najvjerojatnije bila najveća poznata uljara rimskog doba u Europi, tj. na sjevernoj obali Sredozemlja.

Naime, samo su u Alžiru i Tunisu zabilježene dvije veće, sa po 12 do 15 tijesaka koji su istodobno bili u uporabi. Ova stara rimska uljara u Istri se, baš kao i sve ostale na ovom području za vrijeme Rimskog Carstva, nalazila u okviru rimske ville rustice.

U vrijeme realizacije tog projekta Revitas, već sam lutao po istarskim maslinicima i prisjećam se iznimnog dojma kad sam na sjeveroistočnoj strani “otkrio” bazene popločane mozaikom u kojima su se sakupljale masline prije prerade. Na drugoj strani bili su manji bazeni.

Kroz korov i draču...

Dok puni entuzijazma krećemo u krčenje silne makije pred nama, ali i sve ostale drače, jer nakana nam je probiti se baš do spomenutog bazena, Edi Družetić mi kazuje kako ih je bio cijeli niz i služili su, naravno, za ocjeđivanje i taloženje, zapravo odvajanje tehnološke vode od ulja.

Na toj su lokaciji pronađena i postolja na kojima su očito poslije postavljene kružne kamene monolitne posude, baš kao i nekoliko mlinskih kamena, a i podloška mlina pokraj tijesaka. I to nam je još jedan cilj: pronaći i postolje jer, prisjeća se Edi, i ona su tu negdje.

Iako je još prilično rano, prava je borba sa silno velikim korovom, koji nemilo bode, para kožu, posebice na rukama. Obojica smo u majicama kratkih rukava, sva je sreća da nismo došli u bermudama, znoj nemilo curi u oči i peče li peče.

Posebice mene, koji sam, naravno, puno nespretniji u probijanju put bazena, za koji Edi zna da je tu, malo desno, no zbog trnja i drveća staza koju probijamo vrlo je krivudava. Baš kao i povijest uljarinih iskopina, u kojima se, ističu stručnjaci, prerađivala očito velika količina ulja, čak i dvostruko više od rimskih vila na Brijunima.

Napredujemo pomalo kroz draču i eto nas nakon podosta tvrdog rada i rankunom i pilom i škarama pred granama drveta koje prekriva bazen, jer zapravo raste iz njega.

Dižemo grane i eto nas na rubu bazena. Dubok je više od dva metra, a zidovi su mu, vidi se to i danas, bili zidani, ožbukani i fino obrađeni, prave nepropusne površine. No mozaik ne vidimo, sve dok se vižljasti Edi nije spustio bez problema u bazen i golim rukama počeo čistiti dno bazena od zemlje, humusa, lišća, pravog prirodnog saga koji je u proteklim godinama prekrio dno.

I eto odjednom na svjetlu dana vrhunskog dijela što ga za sobom ostaviše stari rimski majstori. I odmah misao o prolaznosti vremena, o tome kako smo tek bljesak u njemu, jer davno je nestalo Rimsko Carstvo, davno su otišli i zaboravljeni majstori, no ovdje u Barbarigi njihovi mozaici svjedoče o znanju i umješnosti.

Samo je sada pitanje dokada, jer začuđujuća nebriga o ovoj antičkoj uljari, sada prepuštenoj na milost i nemilost prirodi, cijeli ovaj kompleks definitivno razara. Pa drvo raste ravno iz mozaika!

Korijenje je već uništilo dosta elemenata i ako se na brzinu, u dogledno vrijeme, barem nešto ne napravi, ode i mozaik, ode i spomen na najveću antičku uljaru na ovim prostorima.

A trebala bi ona biti dika i ponos svih sadašnjih maslinara, posebice ovih s juga Istre, Vodnjanštine ponajprije, povijesna činjenica i storija na kojoj se gradi moderni uspjeh maslinarstva baš na ovim prostorima.

Zar ovo nisu najjači korijeni koji kroz maslinu i ulje vežu antičke i moderne maslinare?! I na tome se mora stvarati brend! Brend kvalitete koja je bila znamenita i onda u antičkim vremenima, s, primjerice, carskim uljem – floss olei, koje je rađeno baš ovdje, baš kao i danas kad u Vodnjanu ima već nekoliko svjetskih prvaka maslinova ulja.

Maslinari u Vodnanju, i u “Agroturistu”, i u Poljoprivrednoj zadruzi, i Općina Vodnjan, koja se diči svojim maslinarima – svi zajedno bi trebali što prije krenuti u akciju i sačuvati ovo antičko blago, čiji su oni izravni nasljednici – u poslu, u maslinama, u ulju. A pijesak curi i mlaz je sve tanji, nije za spašavanje preostalo puno vremena.

Otkrili - katastrofu!

S gorkim dojmovima nastavljamo istraživanje lokaliteta. Ajmo sada potražiti postolja. I ona su tu negdje u tom silno velikom zelenom zidu, koji rušimo svim snagama. I pronalazimo neke kamene ostatke na površini zemlje, ali Edi kazuje da to nije ono što tražimo.

A dalje s našim malim alatima ne možemo, jer prava je šuma ispred nas. Trebala bi ne jedna motorna pila kako bi dva nadobudna, amaterska Indiana Jonesa nastavila svoj istraživački put u ponovnom otkrivanju uljare.

Vraćamo se do one male ploče s natpisom “Uljara Barbariga” zderanih ruku. Pokušat ćemo prodor put postolja s južne strane kompleksa. Gledam ploču na kojoj su i oznake Slovenije, Hrvatske, naravno da je tu i zastava Europske unije i sitno ispisan tekst: instrument for pre-accession assistance (instrument pretpristupne pomoći).

Kakva je suradnja između Hrvatske i Slovenije, takav je evo i rezultat ovog posla oko revitalizacije i prezentiranja antičke uljare. A kakav je s ovom antičkom uljarom, takav je i sa Savudrijskom valom, sa Svetom Gerom, s teranom ili istarskim pršutom. Na sve strane loš posao!

A i nama posao s južne strane nije baš krenuo. Tamo je zelena džungla jednostavno bila nesavladiva. Ma krajnje je vrijeme da se nešto učini u spašavanju ovog spomenika! Kao što su to napravili u Puli s jednim od najljepših antičkih mozaika, koji je veličnom 12 sa 6 metara stvarno impresivan.

Mozaik se nalazi preko puta “Uljanika”, na mjestu gdje je pronađen, a otkriven je nakon bombardiranja Pule u Drugom svjetskom ratu. Sada je pomalo izgubljen među silnim automobilima, no ipak zaštićen metalnom konstrukcijom, koja omogućava pogled na mozaični tepih i središnju scenu mitološke priče.

Upravo takva ili slična konstrukcija mogla bi spasiti od totalne devastacije i antičku uljaru u Barbarigi. Samo to treba napraviti što prije, jer, evo, amatersko istraživanje Edija Družetića i mene pokazalo je – katastrofu.

Piše: Mladen Stubljar
Foto: Danilo Dragosavac

Zalazak sunca u Dragoneri

Iskopina rimskih rustičnih vila, koje su bile osnovne gospodarske jedinice u poljoprivredi u Rimskom Carstvu, tu na jugu Istre ima na sve strane. Poznati su ostaci na jedno stotinjak lokacija, ponajviše uz more i uskom obalnom pojasu, kao ova u Barbarigi, ali i nedalekoj Dragoneri, gdje su temelji i ostaci vila, obilježeni na samoj morskoj obali. Pa često služe baš kao promatračnica ljubiteljima prirode koji s tog mjesta uživaju promatrati veličanstvene zalaske sunca, koje sada za ljetnih mjeseci pada direktno u more između Barbarige i Brijuna.

Rimska uljara u pulskoj Areni

Sve su ville rustice u vrijeme Rimskog Carstva bile u pravoj simbiozi s Coloniom Iulia Pola, koja je bila pravo središte. Baš kao i danas kad se silan broj povijesnih artefakata, pronađenih i u uljari u Barbarigi, nalazi u Puli, i to ni manje ni više nego u Areni.

Tamo je stvarno lijep muzej, prepun ponajprije amfora, ali i mlinskih kamena, pa kamenih posuda za ulje. Baš kao i tlocrt rustične vile iz Barbarige i njezine uljare, koji dokazuje kako je arhitektonski vila zapravo bila skup zgrada, od onih za življenje do onih za gospodarsko djelovanje. A proizvodnja je bila izvozno orijentirana. Na veliko tržište Carstva izvozilo se odavde i onda ponajprije vino, ali baš kao i danas, i iznimno cijenjeno i kvalitetno maslinovo ulje.

Jedino istarske amfore imale carski žig

Ulje i vino izvozilo se iz Istre u amforama, glinenim posudama trbušastog oblika s dvije drške na dugom vratu, okruglog ili šiljastog dna zbog ukapanja u pijesak ili umetanja u stalak. Amfore su domaće istarske proizvodnje. Proizvodile su se u keramičarskim radionicama u Fažani i Loronu sa žigom, odnosno imenom vlasnika.

Imale su te radionice dugu povijest, mijenjale vlasnike sve do careva Vespazijana, Tita, Domicijana, Nerva, Trajana i Hadrijana. Pa je tako sada povijesna činjenica kako su se u drugoj polovini 1. stoljeća i u prvoj polovini 2. stoljeća samo u Istri proizvodile amfore obilježene carskim žigom. Iako je tada Rimsko Carstvo bilo itekako veliko, gotovo pa današnja Europa u malom.

Naslovnica Novosti

Anketa

Prijavljujete li svoje maslinovo ulje na natjecanja?





Pošalji Rezultati