Možete li zamisliti pogled na sve strane koji se sastoji jedino od stabala maslina? Pa tako satima vožnje. Livade prekrivene maslinama, brda prekrivena maslinama, popnete se u neki od gradića na brdu, opet masline na sve strane dokle pogled seže…
Tu su one još otkad su ih Feničani posadili prije 3000 godina. Rastu, množe se, ušle su u svaku poru života. Kuhanje bez njihova ulja je nezamislivo, stol bez zdjelica maslina nije stol, ne možete ni pivo u kafiću popiti a da vam konobar ne donese i zdjelicu maslina.
Prisutne su, naravno, i u kozmetici, umjetničkim djelima i uklesane u arhitektonska djela koja Cordobu, Sevillu i Granadu uzdižu u “must see” destinacije. Masline su, naravno, i izvor većine posla i prihoda regije. One su tamo tisućljećima, a ljudi koji ih beru, obrađuju i njima su inspirirani se mijenjaju.
Španjolska je najveći proizvođač maslinova ulja na svijetu, a 65 posto njezine proizvodnje i prerade maslina odvija se u Andaluziji. Najzastupljenije sorte maslina su manzanilla, picual i hojiblanca.
Nakon sajma turizma Euroal (Torremolinos) s kojeg putovi vode na atraktivne destinacije Europe, Afrike i Latinske Amerike, domaćini su za Bord direktora FIJET-a (Svjetskog udruženja turističkih novinara i pisaca o turizmu) organizirali post turu za Cordobu i skrivene kutke njezine okolice, bogate poviješću i okusima.
Osim u velikim gradovima, kojima i dalje dominira antička i maurska arhitektura, čovjek ima osjećaj da su Andaluzijci iz svakog dijela svoje bogate povijesti sačuvali za svakodnevni život upravo ono najbolje po mjeri čovjeka – i dalje se proizvode maslinovo ulje, masline i vino, siesta se poštuje kao zakon, uživa se u tapasima (niz malih jela koja se služe uz piće), pleše se flamenco, nigdje se ne žuri, druži se i uživa…
Obrok se sastoji od niza malih jela koja se dijele među prijateljima, a, naravno, u gotovo svakom od njih su sastavni dio masline ili njihovo ulje. Najčešće oboje. Masline se puni bademima, paprikama, češnjakom, inćunima, pa prelijeva maslinovim uljem i dodatno začini prstohvatom nekog od aromatičnog začinskog bilja. Maslinovo ulje je obvezan sastojak gazpacha, hladne juhe od rajčice, paprike, krastavca i češnjaka.
U uljari Nunez de Prado u Baeni oduševio me desert – kriške naranče prelivene maslinovim uljem (mješavina ulja od sorte maslina picuda zbog cvjetne arome, picual zbog gorkaste i hojiblanca zbog slatkaste arome) kao podloga za suhi kolačić s maslinovim uljem. Uljaru je obitelj Nunez de Prado osnovala davne 1795. godine i danas je vode dva brata, jedan zadužen za proizvodnju, drugi za prezentacije, marketing, kušaonicu…
Godišnje ih obiđe više od 20.000 turista. Masline na 700 hektara rastu ekološki čiste, bere ih se ručno i prerađuje u supermodernoj uljari, a cijena u ukrasnim bočicama od pola litre doseže od 12 do 22 eura. Ako kupujete velike količine u refuži, može i za pet eura po litri. Vrhunska kvaliteta ulja, nagrade te atraktivan ambijent uljare i kušaonice omogućuju držanje ovih za Andaluziju vrlo visokih cijena. Naime, može se ovdje i na benzinskoj pumpi kupiti, primjerice, kantica od pet litara ekstra djevičanskog maslinova ulja za cijenu od 14 do 31 eura.
A osim maslina, postoji još jedan razlog zašto valja potegnuti sve do Andaluzije: pata negra – mala svinja s crnim nogama. Od njih se (uz sortu pijoto) proizvodi najskuplji pršut na svijetu.
Priča je sljedeća: svinja pata negra hrani se jedino žirevima, plodovima s hrastova među kojima slobodno trčkara prvih šest mjeseci. Nakon soljenja, pršuti vise i suše se tri godine, a kao dokaz svog identiteta na pršutima se obvezno ostavlja papak s malo crne kože. Navikloj na dalmatinski pršut, kada sam je kušala, prvo mi je nedostajao okus dima. Pladnjeve pršuta pata negre često ukrašavaju cvjetovima napravljenim od sala.
A gdje je poveznica s nezaobilaznim andaluzijskim maslinama? Šume maslina okružene su hrastovima na kojima rastu žirevi, izvori prehrane pata negre.
S maslinama i maslinovim uljem u Andaluziji je, naravno, isprepleteno vino; vezali su se davno i jedno bez drugog ne mogu. Mnoga andaluzijska brendirana vina nisu opterećena godištima, dapače, ponose se s time da u tankove za čuvanje vina nadolijevaju produkte novih berbi. Taj svoj najveći ponos sherry zovu jednostavno – vino fino. A to i jest.
Bez obzira jeste li se uputili na konzumacije po Andaluziji ili njihove proizvode našli na nekima od polica trgovina, možete se i sami uvjeriti da velike brojke u proizvodnji ne znače slabiju kvalitetu, nego mudrost skupljanu tisućljećima kako napraviti što bolji proizvod koji nosi sve okuse produktivnog kraja koji ga je stvorio.