kolumna mladena krnićaGdje ima zadruge, tu ima vina, ulja i života: priča taksista iz Rima to najbolje potvrđuje

Molim vas račun - kažem taksistu koji nas je dovezao s rimskog aerodroma do centra Rima. Pruža mi račun, a na njemu čitam: Cooperativa Pronto Taxi. Čuj - čudimo se - taksist, pa u zadruzi. A on se čudi još više i pita - šta je tu neobično? 

Pa nam objašnjava: u zadruzi mi je najjednostavnije raditi, sve mi je dobro organizirano, imam stalno zaposlenje, a na kraju svake godine svi zajedno sagledamo kako smo poslovali i zajedno odredimo kako ćemo rasporediti dobit. Ili, drugim riječima, sami odlučujemo o svojoj zaradi i osobnom životnom standardu.

Ovu zgodu ispričala mi je Ilda Stanojević, ravnateljica Hrvatskog centra za zadružno poduzetništvo, i dala mi šlagvort za temu ove Dalmovnice koja se, evo, naumila pozabaviti 'zadružnim pitanjem', odnosno zadrugarstvom i zadrugama u našem poslovnom (i društvenom) tkivu, osobito u Dalmaciji gdje zadružni pokret nije nekakva tikva bez korijena, pošto je zadružna organizacija – ona koju danas poznajemo pod imenom Zadružnog saveza Dalmacije - osnovana prije čitavih 110 godina i od toga je vremena izorala duboku brazdu u regionalnoj poljoprivredi, ali i u ribarstvu, stočarstvu, pčelarstvu… te (ni to se ne smije ispustiti iz vida) „narodnom životu“ dalmatinskoga podneblja. 

K tome, rečena je tema zasađena u ovu Dalmovnicu i zbog okolnosti da Zadružni savez Dalmacije - danas valjda jedina institucija koja u službenom nazivu nosi ime(nicu) Dalmacija - upravo glanca organizacijske detalje devetnaestog po redu Noćnjaka (kao najveće i najvažnije ovdašnje manifestacije maslinara i uljara), koji će se od 23. do 26. ožujka održati u Jelsi na Hvaru i svojim sadržajem zasigurno biti kvalitetan začin u (identitetski nezamjenjivoj) storiji o težaku, maslini i maslinovu ulju.

Za činjenicu da naše aktualno zadrugarstvo baš i ne raste kao iz vode - dapače, prije bi se moglo reći da po mnogo čemu izgleda uvelo, poput loze napadnute peronosporom - relativno je lako pronaći neko, nazovimo ga laičko, objašnjenje. 

Naime, plemenita zadružna ideja - s etičnošću, zajedništvom i solidarnošću kao temeljnim načelima - desetljećima se kvari i kompromitira asocijacijama na vrijeme iza Drugoga svjetskoga rata kad je mlada socijalistička država (i) silom naguravala seljake u zadružne torove; pričama o tome kako radišni težak Mate neće u zadrugu jer je tamo Jakov, a Jakov pije i on s njime ne bi ni u crkvu; legendom o tome kako je jedan davni čelnik dalmatinskoga zadružnog saveza obilježio zadrugarstvo tako što je smanjio stočni fond za 0,01 posto, jer bi mu svugdje gdje bi došao u radni posjet ispekli janjca; recentnim (petparačkim) izjavama političara u kojima sebi konkurentske stranke pokušavaju omalovažiti tvrdnjom da su seljačke radne zadruge…

Ovakvih više smiješnih nego validnih „argumenata“ očigledno nema tamo gdje zadruge cvjetaju i čine važne stupove državne ekonomije - dakle, u svijetu oko nas, u Europskoj uniji, SAD-u, Japanu. 

U Italiji je udio zadruga u BDP-u 15 posto i prepoznate su kao poseban poduzetnički oblik te imaju i vlastitu „poziciju“ u ustavu; u Francuskoj od svih zaposlenih njih 3 posto radi u zadrugama; gotovo 15 posto stanovništva Španjolske učlanjeno je u zadruge, a u Norveškoj od 4,8 milijuna stanovnika 2 milijuna članovi su zadruga; u 33 europske zemlje registrirano je ukupno 176.000 zadruga koje (uz 141 milijun članova) osiguravaju 5 milijuna radnih mjesta…

A kod nas se - obrazlaže predsjednik Zadružnoga saveza Dalmacije Lordan Ljubenkov - unatoč svim naporima u našem Savezu i Hrvatskom centru za zadružno poduzetništvo teško probija svijest da tamo gdje je zadruga, posebno u ruralnom području, ima i života i perspektive. 

U Svirču na Hvaru sto obitelji učlanjenih u zadrugu proizvodi odlično vino Ivan Dolac, u Čari na Korčuli 130 zadrugarskih familija pravi Pošip, naše najbolje bijelo vino, u Marini kraj Trogira 220 „učlanjenih“ obitelji proizvodi vrhunsko maslinovo ulje… i oni su najbolji pokazatelj kako je krajnji čas da u izvršnoj vlasti prepoznaju važnost revitalizacije zadruga kao poslovnog oblika koji će mnogim malim poduzetnicima, OPG-ovima, omogućiti da udruženi opstanu, osobito na selu, kaže Ljubenkov.

Ako naša zakonska regulativa nije prilagođena zadružnom modelu poslovanja, a nije; ako su oni koji o tom donose zakone neinformirani i nezainteresirani, a jesu; ako banke ne financiraju i ne prepoznaju zadruge kao partnere od povjerenja, a nisu; ako su nam zadruge u poreznom sustavu diskriminirane, a jesu, onda, jasno je, naše zadruge ne mogu biti kao talijanske, francuske ili španjolske, pa je utoliko vrjedniji svaki uloženi napor da takve postanu izmjenom njihova 'pravnog okvira' nabolje - naglašava Ilda Stanojević, jedna od najboljih poznavatelja 'zadružnog pitanja' u Hrvatskoj. 

I baš bi bilo dobro da je bolje čuju i 'na terenu' i, pogotovo, u 'nadležnim kabinetima'.

Mladen KRNIĆ