Dužd je 'pritiskao', ali se dalmatinski težak nije dao: je li vladavina Venecije mračna povijesna uspomena ili pojam razvoja maslinarstva na našoj obali?

Dužd je 'pritiskao', ali se dalmatinski težak nije dao: je li vladavina Venecije mračna povijesna uspomena ili pojam razvoja maslinarstva na našoj obali?

Slika srednjovjekovne Venecije u našoj podsvijesti uvijek je obilježena raskošno osvijetljenim palačama u laguni. Međutim, ne zna se da je to svjetlo uglavnom dolazilo, osim od voštanica, i od uljanica u kojima se pretežno koristilo maslinovo ulje iz Dalmacije. Naime još od antike maslinovo ulje nije se koristilo samo u prehrani, već i za rasvjetu, podmazivanje koloturnika i konopa na jedrenjacima, u ljekarništvu, a kasnije i u vjerskim obredima.

U srednjem vijeku Mletačkoj Republici, koja je s jedne strane imala ogromnu flotu galija, a s druge nužnost osvjetljavanja venecijanske lagune, bila je potrebna velika količina maslinova ulja. Međutim, Mleci su imali veoma male mogućnosti za uzgoj maslina zbog pješčanih sprudova koji su okruživali mirnu lagunu.

S druge strane, Dalmacija se hrvala s problemom monokulture, naime, stanovništvo je masovno sadilo lozu na gotovo svim raspoloživim površinama jer se zbog visokih cijena vina sadnja loze najviše isplatila. Tako su se zapustile mnoge kulture, u prvom redu žitarice nužne za prehranu stanovništva, a isto tako i razne voćke. Ne jednom u prošlosti težaci su iskopavali masline i druge kulture i sadili lozu.

No, naši preci nisu bili nerazumni jer su znali da na malim obradivim površinama ništa nije bilo isplativije od uzgoja loze. Škrta zemlja na kojoj je bio vinograd davala je najveći ekonomski interes. Druge potrebne kulture mogle su se kupiti mnogo jeftinije nego da su ih dalmatinski težaci sami sadili.

U srednjem vijeku uprave samostalnih dalmatinskih gradova – komune vodile su oštru borbu protiv sadnje vinograda, a isto tako nastojalo se posaditi što više maslina radi nužno potrebna maslinova ulja. U svojim naporima da to ostvare uprave autonomnih gradova u Dalmaciji išle su tako daleko da su u najznačajnijim pravnim aktima, Statutima, obvezivale težake na sadnju ove kulture.

Tako je u Splitskom statutu bilo određeno da je težak dužan svako šest stopa posađene loze posaditi i maslinu. Očito je da poduzete mjere nisu davale rezultata jer 1333. godine ta obveza se povećala na način da je težak uz red loze bio dužan zasaditi šest sadnica maslina.

Svaka sadnica trebala je biti velika "kao čovjekov lakat ili otprilike tako". Da spriječe samo formalno ispunjenje obveze, statutom je bilo određeno da "tko god bude nasađivao, dužan ih je dobro paziti i tako gajiti da one donesu plod", a bila je predviđena i kazna za svaku sadnicu koja se ne bi pazila te bi eventualno usahla ili ne bi davala plodove. Da se sve to poštuje, Veliko vijeće grada Splita imenovalo je dva službenika koji su jedanput mjesečno marljivo obilaziti Splitsko polje i nadzirali sadnice.

 
Dalmatinski gradovi došli su u vrlo tešku situaciju kada je kralj Ladislav Napuljski 1409. Veneciji za 100 tisuća dukata prodao "svoja prava na cijelu Dalmaciju", koja se "ugnijezdila" prvo u gradove, a potom preuzela vlast nad gotovo cijelim jadranskim područjem.

Venecija se uvijek ravnala gotovo isključivo prema svojim interesima, nastojeći što više bogatstva privući u svoj glavni grad, pa je tome podredila i upravljanje i organizaciju u dalmatinskim gradovima. Mletačka uprava je tako dodatno vršila pritiske da se u Dalmaciji sadi maslina i proizvodi što više ulja.

Međutim, sve ove mjere očito nisu davale rezultata pa je zato mletački dužd Jeronim Priolus 1565. uputio pisma nekim knezovima u Dalmaciji. U onom upućenom bračkom knezu Frani Dandolu navodi se: "Mora vam biti poznato da ovaj naš grad (Mleci) za opskrbu svog pučanstva mora uvoziti ulje iz stranih zemalja. Stoga, odlučili smo poduzeti sve što treba da se u našim krajevima proizvodi i odatle doveze što je moguće više ulja".

Nadalje, dužd je uputio kneza da se na neobrađenim površinama podignu veći maslinici i da on vlasnicima tih zemljišta, u ime venecijanske vlasti, naredi da otpočnu sa sadnjom i da ih se upozori kako će u slučaju neizvršenja naloga zemlju dodijeliti drugima, koji će se obavezati da će u određenom roku to uraditi. Onaj koji dobije takvu zemlju na javnoj dražbi bio bi oslobođen 10 godina plaćanja desetine od dana kada se divlja maslina navrne ili zasadi nova.

Mletački dužd je vršio pritisak i na druge dalmatinske gradove da povećaju površine pod maslinama. Tako je Trogirskim statutom bilo određeno da se na red zasađene loze mora zasaditi 5 stabala maslina, odnosno 65 stabala na 1 hektar. Slične odredbe koje su određivale da se uz redove vinove loze mora saditi i maslina imao je i Šibenski statut. Korčulanska uprava, pak, krajem 1426. izradila je dodatak statuta kojim je bilo određeno "da se nitko ne usudi ili drzne zasaditi vinograd na poljima gdje nije bilo vinograda", zasigurno računajući na sadnju drugih kultura, primarno maslina.

Razdoblje venecijanske vladavine Dalmacijom mnogima je mračna povijesna uspomena, no mora se priznati da su Mlečani dali veliki doprinos uzgoju maslina na našoj obali. Međutim, jedno je sigurno: u prvom redu to je bilo zbog njihovih interesa, a ne potrebe dalmatinskog stanovništva. Isto tako, kad iz daleke prošlosti skinemo taložine zaborava razotkrivamo zajednički život loze i masline u škrtoj dalmatinskoj zemlji i kršu, ali upoznajemo i egzistencijalne, povijesne i gospodarske dileme: vinograd ili maslinik.
Naslovnica Maslinarstvo

Anketa

Prijavljujete li svoje maslinovo ulje na natjecanja?





Pošalji Rezultati