vrhunac godineJakša Fiamengo: Berba nakon izdašne zriobe oplođuje i našu narav

Nećemo vam ništa osobito priopćiti ako vas podsjetimo da u sveukupnom biljnom svijetu postoji niz razlika, ali i sličnosti između pojedinih vrsta zelenog pokrova našeg planeta.

Od toga se ne izdvaja ni naš stari Mediteran, koji se ne diči samo mudrošću i raskošnim bojama već i čudesnim kulturama raznolikih stabljika, cvijećem i ukusnim jestivima, osobito voćem, kako autohtonim plodovima ovog tla tako i onim presađenima, prenijetima iz drugih krajeva, pače i s drugih kontinenata, a danas udomaćenima i u svakodnevnoj uporabi i na svačijoj sredozemnoj, pa tako i našoj, hrvatskoj trpezi.

U registar pravih svečanosti ukusa dvije divne biljke, važni sinonimi za mediteranske delicije, pored ostalih, svakako spadaju loza i maslina, dva drva i dva ploda koji se upotpunjuju ma koliko bili različiti i za različite radosti, kako sladokusaca tako i svih kojima su kapi zlatnog ulja i kapi zlatnog vina (pa nek je i ono crno) značajni sastojci raznolikih slavlja i obilja na bogatoj mediteranskoj gvantjeri, na trpezama s pogledom na more i sve morsko, primorsko i uzmorsko.

Povijest njihovih pojavljivanja na "stolu užitaka" nadjenula im je razna imena i sinonime pune poštovanja pa je maslina nalik brižnoj majci, a loza dragoj, lijepoj i rastrošnoj djevojci. U obiteljskim i, šire, društvenim funkcijama nije se na odmet prisjetiti da su znale zamjenjivati mjesta po važnosti i prvenstvu.

Dakako, ovdje nećemo uspoređivati vrijednosti njihovih ukusa jer smatramo da ih je svaki Mediteranac dovoljno iskusio, da ih je osjetio i počastio se bogatstvom njihovih hranjivih i zdravih sastojaka te imao prilike uspoređivati i obogaćivati se njihovim ekspresivnim posebitostima.

Indikativni su u tom smislu primjeri kad je "najezdom" opakih biljnih bolesti prije više od stoljeća sjeverniji uzgoj loza s naše obale "otjerao" maslinu da bi zauzeo njezino "zdravije" mjesto, a koja će se tu u punom smislu te riječi vratiti tek u novije doba kao vrijedna kultura, obnovljena na radost južnjačkih zemljoradnika i ljubitelja verdure, osobito olivijinih delicija.

Ukratko, ta zamjena je bila pravi mali šahovski "damin gambit" na poljoprivredni način na plodnoj zemlji usred dalmatinskog kamenjara. Dakle, supstitucija i vrijednosti i koristi, svojevrsna štafetna palica kroz vrijeme.

No, u srcima ljudi, sudionika ranojesenjih berbi, stanovnika objedinjenih u oslobađanju drveća od preteških plodova, obje su kulture jednakopravne i podjednako vrijedne tijekom rasta, sazrijevajući do pune berbe, branja.

Jasno, to je u dalmatinskim prilikama, a i inače, poseban doživljaj, slavlje zajedništva vrijednih ljudi, ali i stanovnika (na radost posebno nestašne, razigrane dječice) i bilja, vrijeme stvoreno za slavlja, fešte, božanske ukuse u ruralnom krajoliku ovoga svojevrsnog sajma ubiranja plodina. Mladi su ljudi tada, osobito naočite cure i momci, u glavnim ulogama u izmišljanju prpošnih šala, doskočica i veselja.

No, to je ujedno i prilika za sklapanje ne samo "običnih", usputnih prijateljstava već i iskrenih ljubavi, koje rezultiraju iskričavim zavjetima do kraja života. Tako berbe nakon izdašnih zriobi oplođuju i naše naravi, daju nam dodatne užitke.

Bjelodano, tu su na djelu vještina branja i skupljanja plodova te ukusni marendini i mogući drijemeži u sjeni obranih krošanja manje važni od vještine zavođenja, nadmetanja u ljubavi, vedrine i zažarenih pogleda koji slobodno i nesputano govore mnogo više od izravnih riječi.

Ako nam sve to druženje i ne donosi trajnost veze već samo platonske fantazije prvih poljubaca i ljubavi, sjetite se ipak svih onih zadirkivanja u otvorenom uživanju zelenog pejzaža.

Zamislite kako nam sve to na kraju ostaje kao drago iskustvo bučnih berbi, smijeha, pjesme. Pri čemu je, dakako, loza onako djevojački mlađahnija i, čini se, životnija, pustopašnija, a maslina materinski ozbiljnija, serioznija, odraslija, racionalnija, višestruko korisnija…

Čovjek bi se na kraju mogao zapitati govorimo li mi o berbi ili pak o zabavi po obroncima i pristavama pod žarkim suncem kojega u ovim krajevima i u ovim prilikama nikad ne manjka.

A zapravo, nije li riječ o istome, o – recimo to tako – zabavi branja i "branju" zabave, veselja, uz kakvu rustikalnu koreografiju ili, bolje rečeno, gnječenje mošta, neka vrst improviziranog izazovnog plesa bosonogih djevojaka u velikim drvenim bačvama?

Dakako, uz prpošni smijeh, radosna dovikivanja, spontanu viku i ciku, obavezno trčkaranje dječice, zobanje gotovih plodova i kušanje prvih kapi onog što ima biti gotov plavac, bogdanuša, grk, vugava …

A i to vino, jednako kao i ulje, potvrdit će nam koliko smo bili uspješni pri uzgoju plodova i obradi tla za njihovu uspješnost u jeseni koja naše trude finalizira, dovodi do željenog vrhunca.