maslina i manjak vodeSuša je oduvijek bila teški namet, ali ne i ubojica poput vatre i studeni

Za neka područja Zemlje suša je isključivi čimbenik svake poljoprivredne proizvodnje (pustinje), za neke limit ili graničnik prinosa i uspješnosti. No svugdje gdje se javlja počinja štete veće od onih uzrokovanih poplavama i studeni. Suša ponekad ugrožava velika prostranstva i čitave narode kao što je to bio slučaj Sahela koncem prošlog stoljeća.

Na našem primorju od Savudrije do Boke suša nije nikad dobila značenje prirodne ili elementarne nepogode kao poplava, led, potres i druge pojave koje kratko traju, a vidljivo "ubijaju".

Suša je, međutim, redovita pojava koja djeluje "na dugi rok" – iscrpljuje, smanjuje rod i rast, a katkad i ubija. Čovjek ostaje pasivni promatrač, pomiren s neminovnosti prirodnih sila.

Četiri dalmatinske rijeke teku mirno u Jadransko more ničim sputane, za poljoprivredu potpuno neiskorištene. Zbog toga nas muče i druge suše: mliječna, mesna, povrtna i druge, a proizvodnja nekih osnovnih proizvoda (žitarice, kukuruz, krumpir...) igra na sreću. To vrijedi i za proizvodnju mesa i mlijeka.

Maslinarstvo je još uvijek važna grana poljoprivrede, a maslina najbrojnija voćka, za mnoga područja naprosto nezamjenjive. Ta brojnost je naš "kec u rukavu", ključ tajnoga trezora.

Primjerice: kad bismo rod masline povećali za samo 1 kilograma po stablu, dobili bismo novih 6.000 do 8.000 tona ploda ili još 1000 tona ulja, bez posebnih ulaganja. A što nas u tome priječi? Jedna od ključnih prepreka jest voda, odnosno pomanjkanje vode.

U ovom kratkom prikazu opisat ću odnos maslina-voda, a u drugom dijelu ulogu čovjeka ili borbu protiv suše.

Maslina živi u umjerenom klimatu, koji se po njoj zove i klima(t) masline, a po povijesno-zemljopisnoj granici sredozemna ili mediteranska klima. Tu je maslina nikla i obikla, tek u novije doba prešla je na druge kontinente.

Osnovna značajka sredozemne klime jest blaga i vlažna zima, a suho i vruće ljeto. Kroz 15.000 godina (od općeg potopa) maslina se na to navikavala i stvarala svoj obrambeni sustav.

Nije točno da je maslina na sušu navikla, da treba manje vode od drugih voćaka i sl. Točno je da je maslina na sušu otpornija od drugih (sredozemnih) voćaka - rogača, citrusa, a da listopadne voćke i ne spominjem (smokva, bajam i dr.).

Suša pogađa maslinu u svim fazama razvoja i u svim dijelovima. U fazi razvrstavanja pupova (veljača), suša je vrlo rijetka pojava, ali sušno proljeće nije rijetkost.

A pomanjkanje vode u doba intenzivnog razvoja (list, cvijet) prisiljava maslinu da izostavi neke elemente gradnje. Stablo stvara veći broj nenormalnih cvjetova koji ne mogu dati plod. Obično se to odnosi na ženski dio cvijeta, pa tu pojavu nazivamo i pobačaj plodnice. Cvijet postaje funkcionalno muški. Ovaj gubitak ne može nadoknaditi naknadna normalizacija uvjeta života.

Češći je pak slučaj sušni i vrući početak ljeta ili točnije lipnja. U prilikama srednje Dalmacije maslina je već ocvala i zametnula nove plodove. Oni su (baš kao i dojenčad) vrlo osjetljivi na vanjske čimbenike (vjetar, studen, tuču...) pa ih stablo u naletu jedne takve pojave "masovno" odbacuje. To "masovno" može dostići i 95% količine. Takav smo slučaj imali 1978. godine i 1985.

Obrzirom na žestinu i jačinu pojave mnogi su tražili uzročnika u živom agensu (bolest, štetnik). Pojava je međutim, isključivo fiziološke naravi iako je bolesti i štetnici mogu pratiti i pojačati.

Tek zametnuti plod ostaje osjetljiv do stvrdnjavanja koštice, otpilike 40 dana od zametanja, za prilike srednje Dalmacije to je vrijeme konac svibnja-početak srpnja.

Plod koji je uspio stvrdnuti košticu ostaje na stablu, nema više masovnog otpadanja, već samo onog selektivnog. Ovisno o kolimatskim uvjetima plod dostiže potrebnu veličinu i sadržaj ulja. No, ako je suša, plod zaostaje u rastu. U ekstremnom slučaju (totalna suša), plod ostaje vrlo sitan, sasušuje se i mumificira.

Prestanak suše u kolovozu spašava otprilike 70% plodova. Kiše sredinom listopada dolaze kasno za najmanje polovicu plodova, dio plodova može dostići normalnu veličinu, ali ne i sadržaj ulja.

Za dugotrajne suše plod zaostaje u rastu, ne razvija najvažniji dio – meso ili mezokarp. Plod je smežuran, sadrži odviše celuloze, a ulja ni polovicu. Rano mijenja boju, zrije prisilno i lako otpada sa stabla.

Reakcija masline na sušu od zametanja ploda do zriobe sasvim je razumljiva i u skladu s ponašanjem viših organizama u sličnim situacijama – odbaciti manje važno da bi se sačuvalo ono važnije. To manje važno u jednogodišnjem životu masline jest ono što se svake godine ponavlja, a ne utječe na sam opstanak stabla: novi prerast, cvijet i plod.

A što dalje? Ono što predstoji jest borba za "goli" život i opstanak. Stablo se brani uvijanjem lišća čime smanjuje transpiracijsku površinu i do 30%, zatim odbacivanjem lišća, prvenstveno s oštećenih grana, postupnim odbacivanjem plodova, izostankom jesenskog prirasta.

Maslina izgleda kao ofurena, skutrena, narod kaže "inkantana". Starija stabla ostaju na životu uz cijenu koju sam opisao, no mlada stabla ne mogu dočekati zimske kiše, umiru žedna. Šteta na nadzemnom dijelu vidljiva je, no šteta na podzemnom dijelu nije.

Maslina razvija korijen prilično plitko, glavninu do cca 60 cm. Korijen se prvi napaja vodom iz tla, a posljednji sokom iz lišća. Iako je izdržljiviji od nadzemnog dijela i po građi i po funkciji nema sumnje da u trajnoj nestašici vode gubi dio staničja i organa, baš kao i nadzemni.

Osjetljiviji dio sitne žilice ili kapilare odumiru prve. Ostavši na suhu, jer se donja voda povukla, dio korjena prestaje uopće raditi. Zajedno s vodom izostaje i prehrana.

Ovaj moj opis ondosi se prvenstveno na oblicu i njoj slične sorte. Uljarice trpe veću štetu. Plod zaostao u rastu ne stvara uopće meso, ostaje doslovce "kost i koža". U godini suše 1986. ostalo je mnogo stabala neobranih, jer je plod bio odviše sitan i zdrvnjen.    

Ostaje da kažem nekoliko riječi o smrti masline od pomanjkanja vode ili od žeđi. Svi živi organizimni građeni su od vode i žive od vode. Oni primitivni mogu bez vode živjeti dulje (suhi kvasac!), a oni razvijeniji kraće. U bezvodnom stanju odumiru vitalni dijelovi organizma, odnosno stanice.

Dehidracija organskih spojeva nepovratan je proces, jednom započeta ne može se zaustaviti. Točka venuća je granica na kojoj se izjednačuju sila zadržavanja vode u tlu od strane koloida i sila sisanja vode od strane korijena. Količina vode iznad ove granice je korisna, a ispod granice nekorisna ili mrtva. A to se upravo događa kad je suša – voda se povlači izvan dohvata korijena.    

Na kraju valja reći da je suša oduvijek bila teški namet, ali ne i ubojica poput vatre i studeni.

piše Dobroslav Elezović, dipl. ing.