Život biljaka, često promatramo preko onog nama očitog dijela – rasta i razvitka stabljike, lišća, plodova... Svjesni smo dakako i njihovog korijenja, koje fiksira biljku za tlo i osigurava joj iz tla neophodne hranjive tvari i vodu za rast.
Međutim, to nije sve. Iako na prvi pogled vidimo biljke kao zasebne jedinke, ili u najboljem slučaju kao susjede, iz podzemne perspektive njihovi životi su puno isprepleteniji - njihovo korijenje je međusobno umreženo i intenzivno komunicira.
Ni to nije sve. Osim što biljke utječu jedna na drugu i osim što na sve njih utječu vanjski činitelji poput vlage, hranjivih soli, tipa tla, načina obrade tla i sl., tu je još jedan činitelj kojeg najčešće nismo svjesni – organizmi u tlu.
Tlo, naime, nije „mrtvi” skup minerala i organske tvari u kojem se događa mehaničko uzimanje hranjiva i vode od strane biljaka, nego mjesto u kojem buja život. Najvećom zastupljenošću se ističu mikroorganizmi, a mnogi od njih imaju povoljne učinke na biljke. Odatle i znanstveni naziv ove grupe mikroorganizama - „mikroorganizmi koji pomažu rast biljaka” (plant growth promoting microorganisms).
Među njima ima bakterija, gljiva, algi i dr. Djeluju na različite načine – neki od njih žive u simbiozama s biljkama, u korijenju ili na vanjskoj strani korijena, drugi žive samostalno, ali u intenzivnim odnosima s korijenjem susjednih biljaka, neki preferiraju samo neke porodice biljaka, dok su drugi rasprostranjeni kod većine porodica itd.
Jedan od najrasprostranjenijih tipova simbioza, prisutan kod više od 80% biljnih vrsta je mikoriza.
Što je to mikoriza?
Mikoriza je simbioza mikroskopskih gljiva i korijena biljaka (grč. mukes=gljiva, rhiza=korijen). Radi se o posebnom tipu mikroskopskih gljiva, koje ne mogu živjeti samostalno, nego isključivo u suživotu s korijenom biljaka. U tom odnosu obje strane imaju koristi.
Gljiva od biljke prima dio fotosintetski dobivenih šećera, koje gljiva sama ne može stvoriti. Biljka od mikorizne gljive prima hranjive tvari i vodu, te neke hormone rasta. Slikovito ovu zajednicu možemo zamisliti kao produžetak korijenja biljke.
Korijen se od grubog dijeli na sve tanje i finije, a onda se još na fino korijenje biljke nastavljaju nastavci gljive, golom oku nevidljivi. Tim mikroskopskim produžecima mikoriznih gljiva se površina korijena uvišestručuje, kao i volumen tla iz kojeg onda biljka može crpiti hranjiva. Biljci je na ovaj način osiguran puno veći izvor hranjiva nego bi to bilo bez ovih gljiva.
Kad se spore ovih gljiva nađu u blizini korijenja, dobiju kemijski signal za aktivaciju, počnu puštati nastavke prema korijenu, te prodru među njegove stanice. Tamo stvaraju različite tvorbe preko kojih izmjenjuju tvari s biljkom. Nakon toga slijedi puštanje gljivinih nastavaka iz korijena prema tlu, odakle će učinkovitije od biljke crpiti nutrijente i vodu.
Smatra se da je da je ovakva prilagodba evolucijski korak koji je pomogao prijelaz biljaka na kopno. Tvorbe mikoriznih gljiva su pronađene u najstarijim fosilnim ostacima biljaka. U ta pradavna vremena prve kopnene biljke nisu imale pravo korijenje, nego kratke tvorbe koje su im pomogle pričvrstiti se. Birale su vlažna mjesta gdje su lako mogle doći do vode.
Za mikorizne gljive se pretpostavlja da su bile patogeni koji su invadirali biljke, ali s obzirom na izraziti manjak fosfora u biljnom tkivu morale su radi sebe produžiti svoje nastavke do zemlje i same pribaviti fosfor, od kojega je onda preteklo i biljkama. Otada do danas traje njihovo partnerstvo.
Povoljni učinci na maslinu i lozu
Maslina i vinova loza su tradicionalno najzastupljenije poljoprivredne kulture na Mediteranu, gdje su se prilagodile uzgoju na slabo plodnim i sušnim tlima. Upravo u prilagođavanju siromašnim tlima s malo vlage mikorize imaju najveću ulogu.
Također, vinova loza u usporedbi s ostalim biljkama ima relativno rijetko korijenje, koje ima malo vrlo finih korijenskih nastavaka. Upravo takvom tipu biljaka su mikorizne gljive izrazito važne, jer se tako nadoknađuje mali volumen korijenja.
Mikoriza prvenstveno omogućuje bolju opskrbu biljke fosfornim spojevima, koji su načešće u tlu prisutni u teško dostupnom obliku, te kalcijem, cinkom i dr. mineralima. Osim što koristi veći volumen tla za uzimanje ovih spojeva koje prosljeđuje biljci, također je i učinkovitija od samog korijenja biljke u njihovoj asimilaciji.
Tu je još i razmjena hormona rasta između biljke i mikorizne gljive, što je dodatna pogodnost za biljku. Upravo ovi spojevi omogućuju maslini i lozi koje posjeduju mikorizu veću otpornost na neke bolesti, prvenstveno one izazvane uzročnicima iz tla.
Mlade sadnice su osjetljive na gljivične infekcije korijena koje uzrokuju bolesti. S obzirom da su mikorizne gljive kompetitivnije od patogenih gljiva u traženju mjesta infekcije na površini korijena, one lakše inficiraju korijen i time spriječavaju patogene gljive da se nasele. Iz tog razloga se mikorizne gljive smatraju izrazito djelotvornom biološkom zaštitom.
U slučajevima kad nisu dovoljno djelotvorne protiv nekih uzročnika bolesti, kombiniraju se s drugim korisnim organizmima tla (primjerice dušičnim bakterijama) i u kombinaciji djeluju znatno jače.
Za neke tipove mikoriznih gljiva je dokazano i da utječu na poboljšani kvalitativni sastav plodova. Kao rezultat spomenutih međudjelovanja, mikorizirane biljke su kompetitivnije i sposobnije tolerirati okolišni stres nego nemikorizirane biljke.
Mikorizne gljive mrežama svojih nastavaka (hifa) također značajno poboljšavaju fizičku strukturu tla. Izlučuju glomalin koji je osobito važan u stvaranju agregata u tlu i njegovu stabiliziranju jer veže čestice tla međusobno, spriječavajući erozijske procese. Svojim umrežavanjem značajno povećavaju i prozračnost tla.
Mikorizne gljive i sadnice maslina
Za mlade sadnice i masline i loze je bitno da se što brže oporave nakon presađivanja u maslinik/vinograd. Ponekad je to problem zbog loše razvijenog korijenovog sustava koji dođe u nove uvjete. Smatra se da se stres pri presađivanju može smanjiti tretirajući mlade sadnice s mikoriznim gljivama, nakon čega sadnica brže napreduje i otpornija je na bolesti.
U tu svrhu su na tržištu dostupni komercijalni proizvodi koji sadrže mikorizne gljive. Naziva ih se bioregulatorima, biognojivima ili biozaštitnicima. Mikoriziranje mladih sadnica je posebno poželjno na tlima koja su siromašna hranjivima.
Novija istraživanja pokazuju da nije svejedno kojim mikoriznim gljivama tretiramo mlade sadnice. Vrste i sojevi mikoriznih gljiva karakteristični za maslinu, odnosno vinovu lozu, sredozemnu klimu, tip tla i sl. će kod nas vrlo vjerojatno biti mnogo učinkovitiji od gljiva izoliranih u drugim krajevima svijeta.
S obzirom na općenito izrazito bogatu bioraznolikost biljnih zajednica kod nas, pretpostavlja se da će se utvrditi i prilično bogatstvo prisutnih vrsta mikoriznih gljiva.
I maslina i vinova loza spontano uspostavljaju mikorizni odnos zbog normalnog rasta i razvoja, ukoliko je tlo u kojem je zasađena još uvijek sačuvano od onečišćenja. Ta njihova sposobnost varira sezonski i ovisno o starosti biljke.
Međutim, konvencionalna poljoprivreda je zbog intenzivne primjene pesticida, sintetskih gnojiva i oranja dovela do izrazitog smanjenja prirodnih populacija ovih mikroorganizama u tlu, kao i općenito života u tlu. Upravo je u ovakvim uvjetima posebno dobrodošla primjena mikoriznih gljiva na sadnicama.
Naravno, mikorizne gljive nisu čarobni štapić. Da bi se dobila maksimalna učinkovitost i korist od ovih gljiva nije dovoljno korijenje mladih sadnica tretirati s takvim proizvodima.
Mikorize (dakle zajednice masline odnosno loze i mikoriznih gljiva) će se bolje razvijati pri smanjenoj učestalosti oranja (kojim se ruše njihove mreže), pri postojanju stalnog zelenog pokrova, kao i u uvjetima manjeg korištenja pesticida i sintetskih gnojiva. Očito je da je primjena mikoriznih gljiva jedan od elemenata održive ili ekološke poljoprivrede. Sve ovo vodi uštedama poljoprivrednika, ali još važnije očuvanju plodnosti tla i smanjenom onečišćenju.
Kod primjene organskih gnojiva ove gljive pokazuju svoju najveću korist. U tim uvjetima se osim njih razvijaju i drugi korisni mikroorganizmi, različitih profila.
Da bi se definirale autohtone vrste mikoriznih gljiva koje bi bile najučinkovitije u ostvarenju gore navedenih ciljeva, te sklop uvjeta povoljnih za dobar razvitak mikorizirane masline i loze, predstoje daljnja istraživanja i suradnja znanstvenika i poljoprivrednika. Pri tome već postoje velike baze znanja koje se usavršavaju i primjenjuju drugdje u svijetu.