'Šaptač biljkama' iz Švicarske, znanstvenik svjetskog glasa, ljetuje u Dalmaciji: Kad dođem u neku novu sredinu, obavezno odem na groblje, životni vijek stanovništva otkriva puno toga

'Šaptač biljkama' iz Švicarske, znanstvenik svjetskog glasa, ljetuje u Dalmaciji: Kad dođem u neku novu sredinu, obavezno odem na groblje, životni vijek stanovništva otkriva puno toga
Dr. Ivan Slaćanin

Mora biti da postoje stvari zapisane u zvijezdama, mislim dok razgovoram s doktorom kemije Ivanom Slaćaninom u njegovoj kući na otoku Kapriju. Dr. Slaćanin, inače, već 30 godina živi i radi u Švicarskoj. O kakvim je tu zvijezdama riječ?

Dr. Ivana Slaćanina upoznala sam na brodu za Kaprije baš kad sam išla na promociju ideje da se u tom otočnom mjestu, u „seoskoj“ kući na katu uredi mjesna muzejska zbirka, a u prizemlju malena uljara i mini pogon za pripravljanje proizvoda od otočnoga ljekovitog bilja, zatim rakije od magunja što je također kaprijska tradicija. LAG More 249 izradio je svojevrstan projekt za taj mali otočni kulturno-gospodarski pogon, ima nade da uljara proradi 2018. godine.

E, sad, jedan od oduševljenih za sve te ideje je samozatajni ljetni stanovnik Kaprija dr. Ivan Slaćanin - u tom mjestu malo tko zna s čim se bavi, a zovu ga uglavnom "Švicarac".

Kao znanstvenik, bavi se upravo - biljkama. Rodom je iz Valjeva, u Beogradu je završio kemiju, otišao davnih dana na poziv švicarske vlade na jednogodišnju specijalizaciju u Švicarsku, tamo doktorirao i ostao 30 godina! Do danas.

- Biljke su čudo! - govori mi dr. Ivan Slaćanin ove jeseni kad je došao pobrati nekoliko maslina iz svoje okućnice.

U poslu se specijalizirao za etnofarmakologiju odnosno za biljke koje su vezane uz određena podneblja, uz to je i nutricionist. Na Kapriju je, s kolegom i prijateljem Charlesom Reyem već evidentirao oko 300 biljnih vrsta!

Dr. Ivan Slaćanin prvi je istraživač runolista u svijetu. Taj simbol Švicarske, Austrije, Alpa, poznat nam je kao zaštićeni cvijetak. Prije dvadesetak godina dr. Slaćaninu su došli iz jedne kozmetičke industrije s pitanjem može li se napraviti što s tom biljkom.

Tada je otkrio da je ona potpuno neistražena. U tradicijskoj medicini koristila se protiv dijareje - dakle nečega što nema veze s kozmetikom. Pretpostavio je da je to zbog tanina koji ima skoro svaka biljka, tanini se vežu za proteine pa eto moguće primjene u kozmetici, na primjer protiv ispucalih kapilara. No dr. Slaćanin je dodatno otkrio i izrazito antioksidativna svojstva runolista!

- Istražujući runolist, da ustanovim ima li važnosti za kozmetičku industriju, napravio sam zapravo prvi, ikad, rad o toj biljci. Ustanovio sam da to jest biljka za kozmetiku, to je zainteresiralo neke tvrtke iz te industrije. Veleda koja proizvodi prirodnu kozmetiku i lijekove izbacila je jednu kremu za sunčanje na bazi runolista i dobila prvu nagradu za inovacije u Bruxellesu 1997.!

Međutim, runolist je rijetka biljka, samim tim i zaštićena, trebalo se domisliti kako doći do velikih količina:

 
- Opet se uključio moj prijatelj Charles Rey i Federalna ustanova za agronomska istraživanja te moj laboratorij za fitokemijska istraživanja. Skupili smo sjeme i uz pomoć jednog kooperanta inicirali uzgoj na nižoj nadmorskoj visini. Ispostavilo se da runolist tamo raste kao lud, i uzgoj nije problem! Počelo se planski (a ne kao u Hrvatskoj sa smiljem, op. J.G.), sad se proizvodi ekstrakt i izvozi u cijeli svijet. A dolazi samo iz Švicarske! Eto to vam je primjer kako se može doći od sjemenke do gotovog proizvoda, u ovom slučaju u kozmetici. Tvrtka koja proizvodi ekstrakt iz runolista sada dobro zarađuje.

Dr. Ivana Slaćanina naročito zanimaju biljke koje rastu u ekstremnim uvjetima. Kaže, one razvijaju supstancije uz pomoć kojih u tim uvjetima preživljavaju:

- Kineska biljka Huperzia serrata mala je mahovina koja ima aktivnu supstanciju hupersine-A. Biljci ništa ne znači ali može služiti čovjeku, ispostavilo se - kod Alzheimerove bolesti. Ja sam kemičar i znam kako prepoznati ima li neka molekula određena svojstva, no nisam botaničar. Moj prijatelj botaničar Charles Rey upozorio me da u Alpama postoji biljka iz istog roda, Huperzia selago. Išli smo je pronaći. Terenski rad sastavni je dio moga posla.

- Nikad nisam radio s nekom biljkom a da je nisam upoznao na svaki način - od mjesta na kojem uspijeva do laboratorija. Našli smo biljku u Alpama ali samo tu, i na određenoj visini. Ako biste je pobrali - uništili biste je! Uzeo sam uzorak i zaista je imala istu molekulu i to u većoj količini od kineske. Nažalost, bio je velik problem multiplicirati je - za razliku od runolista. Sporo raste, samo koji milimetar godišnje, i teško je dobiti biomasu za proizvodnju, zato i nije zaživjela.

- Uostalom, jedan od prvih lijekova za Alzheimer nastao je na osnovi molekule galantamina koji sadrži - visibaba... Za svaku molekulu koju sintetizirate kemijski, potrebni su posebni uvjeti i cijeli mehanizmi. A jedna malena biljka i to u ekstremnim uvjetima, uz malo sunca, vlage, minerala i ugljikova dioksida, proizvede izuzetno kompliciranu molekulu. U suvremenoj medicini je najmanje 20 posto molekula još uvijek biljnog porijekla. Pa, još nije pronađen analgetik tako moćan kao što je morfij koji se i danas izdvaja iz maka (Papaver somniferum).

Još dok je radio doktorat dr. Ivan Slaćanin otišao je s kolegama u srce Afrike. Zanimale su ih biljke koje urođenici koriste kao „medicinska“ pomagala:

- Nije to ništa čudno. Pitate li svoju baku što uzeti za smirenje reći će vam - valerijanu... Bez obzira na akademsko znanje koje imate i koliko poznate kemiju, važno je osluškivati stoljetna iskustva koja ljudi imaju s biljkama.

Ono što dr. Ivana Slaćanina osobito zanima i na čemu je dosta radio su biljke imunomodulatori i adaptogene biljke:

- Za mnoge se bolesti daju antibiotici no postoje mnoge tvari koje mogu aktivirati i pojačati obrambene mogućnosti koje čovjek sam aktivira u samoobrani od recimo gripe, prehlade... Još su Indijanci uočili svojstva ehinacee i koristili je a suvremena medicina dokazala da je ona imunostimulans. Ponekad se i ne zna kako to „radi“ ali - „radi“!
 
Dr. Ivana Slaćanina zainteresirali su i adaptori, odnosno biljke koje sadrže ekstrakt koji poboljšava opće stanje i izdržljivost organizma. Takva je Eletherococcus iz porodice Ginsenga.

- Sad me zainteresirala biljka Rhodiola rosea, iz porodice seduma odnosno čuvarkuća. Raste samo u Rusiji i Skandinaviji, a ima različite supstancije antistresnog djelovanja koju su ruski astronauti uzimali prije odlaska u svemir. Jedan kolega iz Finske poslao mi je biljku za kemijsku analizu. Tu smo biljku pronašli i u švicarskim Alpama. Zahtijeva izrazito ekstremne uvjete da bi mogla sintetizirati tvari kojima će zaštititi sebe u uvjetima u kojima raste. Logika kaže - kad može zaštititi sebe, možda može i nas!? Ako neka biljka, koja isto ima DNA, proizvodi supstancije kojima se štiti, može li ih koristiti i čovjek da bi se zaštitio od pretjeranog sunca, od starenja!?...

- Kao što rekoh našli smo Rhodiola rosea ali na 2500 metara, uzeli sjeme, uspjeli napraviti mladice. Problem je bio što nije uspijevala ispod 1000 metara nadmorske visine, a uzgoj je morao biti potpuno organski. Nije bilo povoljno ni to što ne raste ujednačeno, a za preparat se koristi korijen kojemu treba 3-5 godina da bi dosegnuo komercijalnu veličinu. Pet godina je trebalo plaćati zemljište i obradu. Svake sam godine uzimao uzorke da vidim kako se gomilaju aktivne tvari. Troje kolega napravili su na tome magisterije. Kasnije sam farmaceutskoj kući u Švicarskoj dao ekstrakt te biljke, napravili smo zajednički proizvod koji ima adaptogeno odnosno antistresno djelovanje, a stres je bolest današnjice! Je li se danas proizvodi? Ne znam. Ja sam svoje napravio i dalje nisam pratio, ne znam ni ime finalnog proizvoda.

Za biljke sa sjevera koje rastu na tlima siromašnim vegetacijom zanimljivo je, kaže dr. Slaćanin, da su migrirale i staništa našle, kao i Rhodiola rosea u povoljnijim uvjetima - u Alpama! I runolist je migrirao - navodno u Mongoliji raste skoro kao korov, na hektarima i hektarima površina.

Iduće ljeto u lipnju dr. Ivan Slaćanin i njegova supruga Ljiljana kamperom putuju u Sibir, Mongoliju i Kinu da se na licu mjesta uvjere u to i nađu runolist čija je priča počela upravo s njim!

- Važno je u ovim istraživačkim i proizvodnim akcijama da skupite sjeme i stvarate nove biljke jer tako ne uništavate prirodu. Zato imamo angažirane agronome i botaničare, u Švicarskoj se sve pomno isplanira i ne može se dogoditi stihija kako vi kažete da se dogodila sa smiljem u Hrvatskoj.

Naposljetku, živo nas zanimaju spoznaje dr. Ivana Slaćanina oko dalmatinskog bilja, na primjer oko onoga što raste na Kapriju - i kako bi se to moglo iskoristiti?

- Spominjali ste rakiju od magunja ili bilo koje druge dalmatinske biljke - evo, napravio sam u svom laboratoriju u Švicarskoj smokovaču od kaprijskih smokava! Ja radim kemijske analize u rasponu od sjemena do proizvoda. Treba odrediti puno faktora, a ono osnovno što treba kontrolirati jest količina metil alkohola, a i viših alkohola u tim proizvodima, jer su oni štetni. Stajanjem, i još u lošim uvjetima, u svijetlim bocama i slično, stvaraju kancerogene supstancije, karbamate. To su proizvodi za široku potrošnju i morate znati što sadrže.

- Nikad se u Švicarskoj nije dogodilo da, ako recimo proizvođač donese na analizu neku rakiju pa ona pokazuje minimalno odstupanje u mjerenju metil alkohola, to „prođe“... Kontrole su rigorozne, ako ga tko uhvati - gotov je! U Švicarskoj je sve tako - utemeljeno na s(a)vijesti i kontroli. Ako na švicarskom proizvodu piše da je organski, budite uvjereni da jest!
 
Dr. Ivan Slaćanin ubrao je ove godine sedamdesetak kilograma vlastitih maslina, s okućnice u Kapriju. Napravio je ulje i odnio ga u Švicarsku gdje će ga analizirati u svom laboratoriju. Ponio je i tradicionalno rađeno ulje iz starih uljara i nakon držanja maslina u moru.

- To me zanima i imam mogućnost to istražiti. Ulje u kojem nađem oksidacijske procese neću koristiti. Neki ljudi možda vole taj tradicionalni, „stari“ okus ali, ako ste navikli na to znači li i da je dobro? Sve se razvija i prilagođava i ne može sve što se radi na tradicionalni način biti i najbolje. Ja hoću vidjeti tu razliku među uljima, da mogu ljudima reći: tu imate perokside.

- Znam što su nezasićene masne kiseline i masti, oni lako oksidiraju pogotovo ako se loše čuvaju, i tada postaju kancerogene. Zasićene masti, poput palmina ulja, ulja od kikirikija, dobra su za friteze jer ne mogu lako oksidirati. Ali nezasićene masne kiseline koje su u osnovi bolje i neophodne za sintezu vitamina u organizmu, ako se ne drže pravilno i ako su u dodiru sa zrakom, svjetlom, temperaturom, razvijaju kancerogene perokside.

Za biljke će dr. Ivan Slaćanin reći - sve mogu biti otrovne i niti jedna ne mora biti otrovna. Za primjer daje ricinus koji se koristi u medicini - a smrtonosna je iti jedna pojedena sjemenka ili čaj!

- Dalmatinska kadulja sadrži uz ostale supstancije i tujon koji je neurotoksičan. No španjolska kadulja Salvia lavadufolia taj sastojak nema! Količina tujona u pićima sad je ograničena-sadržavao ga je absint, a znamo priču o francuskim slikarima impresionistima... No, dalmatinska kadulja nije zabranjena, zato što je njezin način primjene u redu. Dakle, morate znati o kojoj se biljci radi po točnom latinskom nazivu, i morate znati način primjene. Jedno može biti krasno, drugo smrtonosno. Sve bih to želio prenijeti ljudima oko sebe, pa i na Kapriju.

- Moja je ideja napraviti tamo mali pokretni laboratorij, kao što sam ga napravio za svoj automobil da bih mogao istraživati u prilici kad smo na licu mjesta morali napraviti analizu jednog timijana u Pirinejima. To smo predstavili na skupu u Japanu i dobili drugu nagradu. Eto što znači imati pokretni laboratorij!

U Dalmaciji također postoje biljke koje rastu u ekstremnim uvjetima, pod jakim suncem i u bezvodici - pa su primorane proizvoditi zaštitu same sebi. Tako nastaju i eterična ulja, jedna od tih biljaka je smilje.

- Imate tu biljku primorku, to je ona koja raste pored mora i izgleda kao da je suha, ona još nije istražena. U literaturi nisam našao da se i za što koristi. A živi pod zaista ekstremnim uvjetima. Možda bi je trebalo ispitati recimo za kozmetiku!? Eto, to bi se moglo iskoristiti na Kapriju ali - kao i sve ostalo - u malim, ograničenim proizvodnjama, da se ne uništi resurs. U redu je i razmšljanje o proizvodima od magunje. Ta biljka sadrži puno šećera fruktoze, a manje saharoze pa bi se moglo razmisliti o džemu za dijabetičare!?
 
- Pa onda njen list, on sadrži flavonide, tanine i druge antioksidante, zanimljiv je za kozmetiku. Premda magunja ima dosta isto bi se trebalo opredijeliti za male proizvodnje, za turiste. Kaprije je, kao i Madagaskar, svijet za sebe što se tiče bilja. Ponavljam, moj prijatelj i suradnik i ja do sada smo zabilježili čak 300 vrsta! Mene zanima ta simbioza čovjeka i biljke na ovom otoku, i na drugim otocima. Zato sam naumio napraviti pokretni laboratorij u brodu. Kao što sam ga napravio u autu.

Dr. Ivan Slaćanin, posvećen etnofarmakologiji, još je po jednoj specijalizaciji i nutricionist.

- Možda je bizarno, ali, kad dođem u neku novu sredinu odem na groblje vidjeti koliki je životni vijek stanovništva. Ako žive dugo, makar i u surovim uvjetima, znači ishrana je o.k.! Ako umiru mladi radi li se o nasljeđu ili bolestima uvjetovanim načinom života i prehrane? E to bih htio objasniti ljudima sad kad sam u mirovini, ali još uvijek radim u svom laboratoriju. Prvo što bih trebao napraviti je pronaći biološki aktivne komponente ovdašnjeg bilja.

Na kraju recimo i to da je dr. Ivan Slaćanin „prijatelj fakulteta“ Kemijsko tehnološkog fakulteta u Splitu. Njihov je gost svake godine, njegova su predavanja izrazito zanimljiva pa samim tim i vrlo posjećena.

Dr. Ivan Slaćanin imao je sreću što se obreo u Švicarskoj, toj bogatoj zemlji koja može kupiti sve gotove proizvode ovoga svijeta - pa svejedno ulaže u istraživanja i potiče i financira istraživače koji na terenu prikupljaju sjemenčice, uzgajaju biljčice i u njima traže aktivne supstancije koje jamče novi proizvod, za farmaceutsku, kozmetičku ili prehrambenu industriju, svejedno.
Naslovnica Gastro i zdravlje