Evo što je o jednoj od naših prvih cjelovitih kuharica, koju mi je kao Božićni poklon darovala Kate Vukšić iz glasovite maslinarske i uljarske obitelji iz Solina, zapisao Branko Fučić koji je prvi objavio i redigirao ovaj vrijedni rukopis:
„U jednom našem starom primorskom glagoljaškom samostanu pronađen je na tavanu među nepotrebnim knjigama i starudijama, odbačeni glagoljicom pisani rukopis koji nosi naslov „Gaštronomija“. Nije ga bilo lako pročitati jer je bio oštećen vodom koja je prokapavala kroz raspukli žljebac na krovu i jer su ga dobrano nagrizli miševi...
Pisao ga je teškom rukom, opismenjeni brat laik, samostanski kuhar, kao pouku mlađem bratu, dijaku, kako se koja hrana ima priređivati. Na foliji 21. v. pročitali smo bilješku koja mu otkriva ime i zavičaj: - ' Ovi libar ki se imenuje Gaštronomija pisah ja grišni fra Karlo iz Dubašnice ča boje znah i umih. Ki ga štati bude: rec ako si živ, Bog ti daj sriću i zdravje, ako si mrtav, Bog te pomiluj i blažena Divica Marija i sveta Marija Mandalena.'
Iz poimeničnog naziva svete Marije Mandalene, najvjerojatnije je da je 'Gaštronomija' bila napisana u glagoljaškom samostanu u Portu, u Dubašnici na otoku Krku. Sudeći po jeziku i karakteristikama glagoljskog kurziva kojim je 'Gaštronomija' napisana, a i po prehrambenim artiklima koji se u tekstu spominju, krumpir, paprika.., naš rukopis nije star, negdje je iz XVII. ili vjerojatnije XVIII. stoljeća...“.
Ipak, bez obzira iz kojeg od ovih minulih stoljeća kuharica grišnega fra Karla iz Dubašnice dolazila i koliko „teškom rukom pisana“ bila, ova je stara knjiga jedno od najljepših iznenađenja koje sam doživio izučavajući gastronomsku povijest.
Pa se vraća iz omaglica davni dan prije nekoliko stoljeća kada je u zoru prečasni gvardijan samostana svete Mandalene u Dubašnici zapovjedio grišnom fra Karlu da pripremi salamuru za zeca. Potom je nabio kremenjaču i poveo samostanske pse u lov i ubrzo se izgubio među makijom i vrijesom.
Naš je fratar napravio sve kako mu je rečeno a onda stao zapisivati recept u svojoj „Gaštronomiji“. Pisao je dugo i baš kad je odložio pero, vratio se gvardijan iz uspješna lova, praćen veselim lavežom pasa. Kad je došao do fra Karla, pruži grišnemu velikog zeca:
- Je parićona salamura?
- Je vardijane a i zec je tuoli. Blažena Divica Marija i naša sveta Marija Mandalena.
- Blažene... - odgovori veselo gvardijan pa ode vezati pse.
Fra Karlo i njegov dijak tada objese zekana o klin za sputane noge glavom na dolje, tako da mu se niz njuškicu cijedila krv. Pa su se vratili u kuhinju. Bio je lijep dan a miris ružmarina i lovora umiljavao se među dimom i loncima.