Na zidnim slikarijama u egipatskim grobnicama prikazani su nasadi poriluka, biljke koja se posebno milila faraonima, ali i tijeskovi za masline jer su upravo maslinovo ulje među drugom svetom hranom i začinima, smatrali hranom koja prenosi poruke moćne Izide.
Štoviše, vjerovali su da su nježne i putene zlatne kapi ulja njezin tekući dodir kojim je milovala svog sina Horusa i muža i brata neumoljivog Ozirisa.
Pa kad je strašni Set, umorio prvo jednoga, a pa onda drugoga, Izida je zahvaljujući upravo ljepilu od maslinova ulja i češnjaka uspjela ponovo spojiti Ozirisove rastrgane udove i udahnuti mu novi život. I nakon što se sretna najela maslina u nju je uletio sokol, Izidin miljenik, zvan i Mali Horus, od tada reinkarnirani božanski glasnik, zaštitnik faraona na zemlji.
Slučajno ili ne, oko 1700. prije Krista, u Babilonu je na jednoj glinenoj pločici klinastim pismom upisano 35 recepata za pripremu juha i ujušaka, među kojima se ističe "Kraljevska juha od golubova i poriluka začinjena maslinovim uljem", kojeg su i babilonski vladari smatrali predodređenim samo vladarima:
„Raspolovi golubove na dva dijela i dodaj nešto drugoga mesa. Stavi ih u vodu, dodaj najbolje maslinovo ulje, sol i mrvice od ječmenog kolača. Potom ubaci samidu, dragocjeni poriluk, pa još pridodaj češnjaka i začinjskog bilja koje si prije potopio u mlijeko”.
Eto, to je prvi doslovce zapisani recept u povijesti gastronomije i to za ujušak začinjen maslinovim uljem kojim su se častili babilonski kraljevi i oni smatrani besmrtnicima.
Šest-sedam stoljeća kasnije jedan je drugi kralj također izrekao pohvalu maslinovu ulju i maslinicima. Bio je to lukavi Odisej, koji se nakon povratka na Itaku i pokolja prosaca, konačno vratio svojoj Penelopi, a onda otišao potražiti svoga oca koji se sklonio od straha da ga ne bi ubili za vrijeme Odisejeve odsutnosti.
„Starac je baš okopavao maslinjak sad i oborio glavu,/ K njemu tad svijetli sin pristupajuć besjedu reče:/,Nastojat oko vrta i maslinika, o starče, umiješ dobro,/ Njeguješ sve, i ništa u vrtu bez njege nije/ Ni nasadi, ni smokva nije, ni maslina, nije ni loza,/ Ni kruška nije, nijedna poriluka gredica bez njege tvoje./”
Tako se Odisej opet sastao sa starim kraljem Laertom, uz okopane masline. Ta je biljka vladara i bogova dospjela dakle i u najpoznatiji ep europske književnosti.
Ali o maslinama i maslinovu ulju pjevali su i Katon i Kolumela koji hvale njegov ukus, a u carskom Rimu u Apicijevo doba koji maslinama u svom „Umijeću kuhanja...“ posvećuje nekoliko recepata, govorilo se da je Neron jeo goleme količine poriluka i pio maslinova ulja na čaše, kako bi mu glas postao ljepši.
Stoga su Rimljani svog sumanutog vladara nazivali i žderač poriluka i maslina. Ako je vjerovati Pliniju Mlađemu, Neronu maslinovo ulje nije pomoglo da uljepša grozan glas, ali je od njegova vremena maslina opet postala hrana bogova kojima su se smatrali svi rimski carevi.
A masline su Rimljani njegovali po cijelom svom Carstvu, od Male Azije do obala Hispanije gdje je maslina već od davnina bila vrlo cijenjena biljka, tako da je na tom slavnom poluotoku nastala legenda kako su neumoljivi iberski ratnici upravo maslinovim grančicama ukrašavali svoje kacige, te da su zahvaljujući njihovim čudotvornim svojstvima, u davnom VII. stoljeću, porazili keltske osvajače i tako obranili svoju domovinu.
Zbog toga su stablo masline, maslinici i masline simbol Španjolske, baš kao što su bili znamenje i sveta hrana faraona, kraljeva, careva i bogova i svih drugih besmrtnika.
Pa će se možda nakon svih ovih legendi i mitova o maslinama, netko u potrazi za boljim glasom, a netko za vječnim životom, opet zaželjeti zlatnih kapi čudotvorna maslinova ulja. Neka mu svaka zlatna kap bude jedan dan besmrtnosti.
barba
