Dugogodišnja je, naime, i uporna ekspanzija najpoznatijeg i najsvetijeg stabla zapadne civilizacije i od najstarijih vremena njegova pustolovina u neprekinutom nizu traje sve do danas. Tragovi maslina, njihovih koštica iz robnica, baš kao i vinove loze, iz njihove predomovine Kolhide na obalama Crnog mora, vraćaju nas tri tisuće godina prije Krista, preše za proizvodnju ulja pronađene su na nekoliko staroegipatskih arheoloških lokaliteta, realističan prikaz branja maslina krasi i atensku amforu još iz VI., posljednjeg arhajskog stoljeća prije Krista, brojne kronike i spisi govore o uzgoju ove biljke diljem Rimskog carstva.
Srednjovjekovlje, pogotovo na Sredozemlju, ne zaostaje, sljedeće epohe sve do danas naprosto se natječu tko će ovom posvećenom stablu, u kojem se podjednako zrcali mitologija i kršćanstvo, ali i islam, odati veću počast.
Masline su bile bitna osnova prehrane antičkog svijeta, maslinovim se uljem liječilo, maslinovo je ulje u uljanicama davalo svijetlost, a maslinova grančica bila je simbol duhovnog bogatstva, mira, prosvjećenja i ljubavi. Kao što smo već ispričali, masline su bile i simbol jedne od najznačajnijih helenskih boginja Atene, kojoj su ono dodijelili vladanje nad svim posjedima tog slavnoga grada i cijelom Atikom.
Kažu da je zbog zahvalnosti ona tada hitnula svoje koplje na Akropolu, atensko sveto brdo i na mjestu gdje je udarilo o zemlju izrasla je maslina. Isto je, kažu, u Egiptu učinila Izida, u Mezopotamiji strašna Ištar, a drvo masline gori posvuda gdje se osjeća riječ, proroka i bogova, posebno Isusa Krista.
Kao što smo već jednom spomenuli, Bartolomeo Scappi, nasljednik još glasovitijeg Bartolomea Platine, onaj slavni renesansni Venecijanac, gastronom i pisac, kuhar i majordom nekoliko rimskih papa, zamislio je gozbu koju je 28 siječnja 1578., dakle na prijelazu renesanse u manirizam, upriličio u vatikanskom refetoriju, papinskoj blagovaonici.
Na njoj je trebalo biti posluženo više od 60 što predjela, jela i zajela, što možda nije bio neki osobiti izuzetak u ono vrijeme. Jer izuzetak su činila upravo predjela, njih 24, završni dio tog cijelog bogatog papinskog niza, u kojem su najvažnija bila upravo predjela od maslina.
Daleko bi nas odvelo kad bi samo nabrojili što su sve tog dana pojeli uvaženi prelati i papinski gosti, možemo samo spomenuti da je bilo kavijara pokapanog divljim narančama, sušene riblje butarge, ikre u maslinovom ulju, tada skupocijenih hladnih puranovih prsa, par desetaka vrsta kobasica, salata, mesa i riba, a na samom kraju firentinske fettunte, od prepečenih kriški kruha premazanog maslinovim uljem i češnjakom, srodnice danas već uvriježenoh bruschetta, pokrivene debelim slojem mljevenih maslina, slanih inćuna i soka od limuna.
Pa se sa gozbe preselimo u ovo doba godine, kada su sa svake maslinove grane, srebrnog i zelenog simbola mira i uzvišenja, već ubrani plodovi, a ulje, taj najvažniji proizvod ove svete biljke iscijedilo se iz preša. Nema hrane na Sredozemlju, pogotovo one iz mora, koja ne miriše po maslinovom ulju, nema mediteranske kuhinje koja nije na njemu zasnovana. Recepture se broje u tisućama.
No nije ni mali broj onih koje uz ribu i plodove mora, podjednako miješaju maslinovo ulje, masline i meso, često nježnu domaću perad, kroz povijest jedno od omiljenih mesa na Sredozemlju i Dalmaciji, ali i teletinu, posebno janjetinu i kozletinu. Sva ova jela, prožeta su maslinama, njihovim prastarim svetim plodovima.
Njihov se okus i miris širi vremenom i prostorom, od Olimpa do Rima, vatikanskog ili firentinskog stola, od Provance do Dalmacije, Afrike, Male Azije i Grčke. I svi tamo još kušaju posvećena jela uvjereni da mogu trajno utjecati na vlastitu i tuđu sudbinu. Makar dok su još u dosluhu sa bogovima i njihovim glasnicima, svetim maslinama.