Kad u siječnju kreneš put Paga nije baš sigurno da ćeš do njega i stići. Ne zbog snijega ili silne kiše, već ponajprije zbog bure - tog čudovišnog, silovitog vjetra, fenomena koji baš regulira život ne samo na otoku Pagu, već i posvuda u Dalmaciji.
Ok, još se i preko Gračaca i Obrovca može doći do Zadra kad zatvore Maslenički most, no nevolje počinju s Paškim mostom, koji je svako malo zatvoren. Pa je zatvaranje visilo u zraku i polovicom siječnja, jer bilo je bure za mene kontinentalca i previše, a za otočane sasvim pristojna doza, no ne i alarmantna.
Pa pravi Pažanin Damir Pernar, koji me je pobrao u Zadru (u kojem je naravno, regularno kao i uvijek, na djelu bio zadarski fenomen, što će kazati od bure ni traga) ni trepnuo nije dok smo prelazili Paški most uz fijukanje bure i pomalo „plesne korake“ terenca.
Za razliku od mene kojem, gledajući one silne male bijele valiće na kristalno modrom moru koji nadiru put mosta poput silno velikog stada ovaca, baš i nije bilo svejedno.
Na pamet mi je baš u tim trenucima pala jedna stara bosanska „Trepetljika trepetala“. Nisam više siguran u ime pjevača, ali naslov mi je baš odgovarao trenutnoj situaciji na cesti, jer sve je oko nas, pa i u meni, treperilo.
A da se ne šali ta silna bura, na tom čudovišnom mjestu, gdje je površina marsovska, sami kamen, čista golet, gdje most spaja otok Pag s kopnom, pokazalo se nekoliko metara poslije na otoku.
Pored ceste srušena zajedno s debelim betonskim postamentom, u kojem je barem nekoliko stotina kila i koji je bio ukopan, doslovce iščupana na tlu leži velika reklama Paške sirane. Dokaz silnih udara, koji su trajali i više od tjedan dana i bome prelazili i više od 200 kilometara na sat. I zato je Pag gol, tu na ulazu s istočne strane nema ni travke.
Vrijeme janjadi
No nekoliko kilometara dalje, odmah nakon Miškovića i Dinjiške, na putu prema gradu Pagu, s obje strane ceste najednom silna trstika, visoka i po nekoliko metara, poput pravog zida. S lijeve strane ceste sva je bijela. Bura ju je dobrano posolila, baš kao i cijeli krajolik, jer bijele se rubovi ceste, bijeli se i sobina.
Zeleni korov koji nemilo „guta“ paške kamene pašnjake na kojima ne hajući za buru i ledeno vrijeme, a temperatura je nekoliko stupnjeva ispod ništice, pasu bijele ovce i njihov pomladak.
Janjad koja se eto janji baš u siječnju, za ne baš sjajnog vremena, i koja nakon tri tjedna uglavnom završava kao paška janjetina. Zbog mlijeka, naravno, i proizvodnje čuvenog paškog sira.
- Sada su sigurno i moje masline pobijelile od soli - govori mi Pernar dok se približavamo zaseoku Gorici, koji je nekoliko kilometara udaljen od Paga.
- A gdje su masline?
- Pa evo ih tamo lijevo!
Gledam put juga, gledam i ne vidim nikakve masline ili maslinik, tek prazno polje, čiji se zimski oker miješa s bijelom posolicom. I silni redovi visoke trstike, koji polje Konija pretvaraju u veliko šahovsko polje.
Skrećemo s asfalta na poljski put, oštro idemo na jug i ulijećemo u pravi pravcati maslinik, skriven među visokom trstikom.
- Eto tu je moj maslinik, gotovo pa sto maslina, koje od bure i propadanja čuva „jato“. Tako mi na Pagu zovemo trstiku, koja evo čuva masline, no prije su ovdje za vrijeme naših starih bili vinogradi. Koji su također zbog bure bili itekako ugroženi pa su naši stari na otok donijeli i zasadili trstiku, bit će da su donijeli s Neretve. I pokazala se kao spasiteljica najprije za vinograde, koji su zbog ovaca, mlijeka i paškog sira ipak na kraju nestali. Naime, panjevi su vađeni i sve se pretvaralo u pašnjake.
- Prije mojih oblica, pendolina, lećina i levantinki, koje su stare od četiri do osam godina, ovdje je moj nono imao vinograde. A ja baš nemam vremena za lozu, pa sam se uključio u ovaj naš novi trend maslinarstva. No to je u nas na Pagu ipak malo specifično. Zašto?
- Pa evo, masline koje čuva „jato“ dobro napreduju, ali kako se ovaj teren penje, tako ove masline koje su izvan dosega trstike i njezinog obrambenog bloka propadaju, nisu se uhvatile i to moram vaditi van. Nije pomogla ni pojačana zaštita od cerade, iako i ona dobro služi ako je u kombinaciji s trstikom.
- Zato se evo oko nas u mom i susjedovom masliniku, koji su na ovom dijelu otoka zapravo unikatni, drugih ni nema, toliko zeleni. Jer na sve načine pokušavamo prebroditi ovako žestoku zimu i spasiti masline. Prošle godine su dale i prve plodove. Za sada je jako dobro, „jato“ drži buru na odstojanju, iako pri tome bura debelo očerupa trstiku pa je zato na sve strane u cijelom masliniku debeli sloj grana i lišća od trstike.
Prvo ulje na Koniji
Kaže, neizmjerno je ponosan na prvih 60 kila ploda od kojih su nakon prerade u Lunu dobili četiri i pol litre ulja.
- Mog ulja, odličnog ulja, iz mog maslinika ovdje na Koniji na Pagu. Jer mnogi su sumnjali da se ovdje može dignuti maslinik, baš zbog silne bure, koja je redovita tijekom godine a ne samo zimi. Bura me natjerala i na promišljanje, na alternativu za mjesta gdje maslina ne može, kao ove prošlogodišnje sadnice. I otkrio sam da na tim mjestima ide odlično smokvama. Već sam ih nekoliko zasadio, sve su se uhvatile i to mi je dobar putokaz. Iako su masline bijele od posolice, zapravo se dobro drže, sada bi super došla kiša da ih opere, spere tu sol s njih pa da krenu.
- Ali i onda opet sve ovisi o buri, jer ako je ne bude u proljeće i ljeto, onda bi nešto opet moglo bit. No vrlo se često događa da kad masline budu u cvatu puhne bura i ode cvijet, i ništa od roda. Ili ako to prežive, pa se u ljeti već formira i plod, eto ti bure i ona ga jednostavno odnese jer na ovom dijelu otoka Paga puše ona i 190 na sat, a na udare i preko 200. I tu se onda ništa ne može. Zato više i neću širiti maslinik, nema adekvatne zaštite i to bi bio uzaludan trud - zaključuje mladi maslinar, ali i Katica za sve u Paškoj sirani, Damir Pernar.
Na istoku Paga bura je gospodarica života, pa i maslina, ona vedri i oblači, pa su pejzaži obojani bjelinom posolice, koja pomalo nestaje kad se krene put zapadnog dijela otoka i Luna. Zeleni se sobina, a pred samim Lunom i tamošnja maslinada, impozantno prirodno čudo silnih, višestoljetnih maslina. Ovoliko bure na Pagu ove zime zasigurno je učinilo štete u lunskoj maslinadi.
- Ma kakvi, bura u nas nije bila uopće prejaka, štite nas ova brda, okrenuta put otoka Raba, a i temperature su baš kao i danas bile nula, a to masline izdržavaju bez problema. Bila je tu i tamo koja grana na podu, ali to je uobičajeno svake zime. Štetu će možda imati samo oni koji su u jesen gnojili, pa su potjerali sokove, tako da zapravo sve je zasad u redu. A naše su masline sada u fazi kad bi ih trebalo pomladiti, dati im pravi tretman, jer stare su i prastare, ma trebao bi im pravi face lifting, sto posto - u jednom mi dahu govori Želimir Badurina, koji još od 2004. pokušava najstariji hrvatski maslinik napraviti regularnom pričom, koja će biti ponajprije maslinarska, a potom i turistička.
Nema ulja – nema novca
- Pa hoćete li to i napraviti?
- Bi mi, ali problem je novac, novca nema, ni mi ga vlasnici maslina nemamo, jer prošle godine berbe nismo ni imali. Nema berbe, nema ulja, nemaš šta ni prodati. A novca za maslinik nema i zato jer nije u sustavu, nije u upisniku, zato nema ni poticaja, iako danas ima agro-okolišnih mjera koje daje i Ministarstvo za zaštitu okoliša, mjera koje su fantastične baš za maslinike kao što je naš u Lunu. No tu onda opet dolazimo do našeg starog problema, naime maslinada se prostire na državnom zemljištu.
- Već godinama govorimo vlastima i vladama koje se mijenjaju o tom našem problemu, no uz sva naša nastojanja problem je i dalje neriješen, niti ga je itko pokušao riješiti. Svi su puni obećanja, a onda opet ništa. Nije to mala površina, maslinada se tu prostire na 60 do 80 hektara, zamislite kako bi lijepu cifru dobili samo od poticaja koji su 800 eura po hektaru. Ovako smo opet na početku, vrtimo se u krug, sada treba opet ulagati, ide gnojidba, zaštita, neki mogu, a neki ne mogu.
- Uz to i model upravljanja maslinadom izaziva prijepore, iako mi kao rješenje vidimo maslinarsku zadrugu, koju smo osnovali u Lunu i koja sada ima 30 zadrugara. No to je još malo, mnogi zaziru od zadruge, poistovjećuju je s prošlim sistemom, a da nas je barem 50, e to bi već bila lijepa snaga koja bi mogla progovoriti i upravljati, jer to je najdemokratskiji oblik za upravljanje ovim prirodnim čudom, koje je na zajedničkom zemljištu i gdje je vlasništvo maslina ispremiješano k'o Bosna - obrazlaže situaciju Želimir Badurina.
Čudo od maslinade je sada u zimi prazno, tek tu i tamo pokoja ovca, ptica. Ljudi, posjetilaca nema. Za razliku od ljetnih mjeseci, kada turisti naviru i s kopna i mora.
- Pa prošle je godine bilo gotovo 40 tisuća ljudi, evo primjerice, cijeloga je ljeta svakodnevno samo iz Krka dolazio brod s oko 250 ljudi. Interes je velik, ljudi vole vidjeti ovu maslinarsku ljepotu, no i na tom turističkom polju zapravo nema razvojnog plana, baš kao ni programa rada, ne samo za maslinadu već i za ovaj dio otoka Paga. I tako se vrtimo već godinama u tom zatvorenom krugu i naravno da je to frustrirajuće - zaključuje Želimir Badurina.
Ulja, eto, u Lunu od domaće maslinade nema, ali ima ga u Pagu kod Damira Pernara. Vjerovali ili ne, još uvijek traje onih 4,5 litara dobivenih od prve berbe.
- Ulje se rabi samo u posebnim prigodama, i to kao specijalni medikament, dragocjeni lijek za nepce u kombinaciji s našim sirom. Paškim zrelim sirom kojem je najmanje godina starosti, ili čak i više. Ulje i sir se idealno sljubljuju, to je zapravo idealna kombinacija - iskustvena je konstatacija Damira Pernara, s kojom se, nakon guštanja u tim divnim delicijama, definitivno slažem.